Godina 2026. ne traži od Evrope da se proširi. Traži od nje da odluči ko želi biti...
Godina 2026. počinje uznemirujućim kontrastom između ekonomske stabilnosti i geopolitičke neizvjesnosti. Sjedinjene Američke Države ulaze u 2026. godinu u relativno snažnoj poziciji. Nakon bolje od očekivane 2025. godine, podržane kontinuiranom snažnom potrošnjom i ciklusom ulaganja u vještačku inteligenciju, osnovni scenario ostaje onaj uređenog usporavanja: rast oko 2%, inflacija i dalje iznad 2%, a kamatne stope padaju samo postepeno. Ovo je takozvano meko ublažavanje. Ali ova stabilnost je selektivna, koncentrisana u nekoliko sektora, pri čemu će inflacija vjerovatno potrajati, dijelom zbog uticaja carina, koje smanjuju kupovnu moć i mogle bi uticati na političku klimu uoči izbora na sredini mandata u novembru. Ovo nije scenario bez rizika, ali je bolji od očekivanog.
Izgledi za evropski ekonomski rast također izgledaju relativno dobro, potaknuti rastućom javnom potrošnjom u Njemačkoj. Ali centralno pitanje ostaje: kako će se Evropa pozicionirati u promjenjivom globalnom poretku?
Tržišta napreduju, rast se ne urušava, a predviđene recesije se ne ostvaruju. Pa ipak, ispod ove prividne stabilnosti, učvršćuje se fragmentiraniji, konfliktima ispunjeniji i manje predvidljiv svijet. Svijet u kojem je politika ponovo preuzela primat nad ekonomijom. I prije svega, Evropa je izložena ovoj promjeni paradigme.
Promjena je već počela da se primjećuje 2025. godine, kada smo iznenada shvatili da je međunarodna trgovina ponovo postala instrument moći. Za Trumpa, tarife služe da privuku domaće glasače, ali i da redefinišu odnose sa saveznicima i rivalima. Njihov najvažniji uticaj nije toliko na američki BDP koliko na geopolitičku strukturu i stabilnost međunarodnih pravila. Godina 2026., koja je počela otmicom Nicolása Madura, operacijom izvedenom izvan bilo kakvog multilateralnog pravnog okvira, bez međunarodnog mandata i bez stvarnih diplomatskih posljedica za Washington, još je alarmantniji znak.
Bez obzira na procjenu venecuelanskog režima, poruka je bila jasna: očigledno kršenje pravila nema cijenu kada ga počini velika sila. A Evropa, suočena s činom koji bi prije nekoliko godina bio smatran nezamislivim, pokazala je svoju stratešku neadekvatnost.
Evropska unija tako ulazi u 2026. godinu u ranjivom položaju, ne toliko ekonomskom koliko političkom. Ne zato što je u recesiji, već zato što ju je iznenadio povratak otvoreno jednostrane, transakcijske i, sve više, vansudske američke politike. Godinama je Brisel pretpostavljao da su trgovinske tenzije privremene. Danas otkriva da su one strukturne. I da se radi o više od pukih tarifa, već i o poštovanju samog međunarodnog poretka.
Međuzavisnost više nije saradnja, već asimetrična poluga. Ovo se dešava u trenutku kada se Evropa već suočava s ratom na svojim istočnim granicama, što više nije privremeni šok već trajno ograničenje. Sukob u Ukrajini iscrpljuje fiskalne resurse, oblikuje energetsku politiku i prisiljava na preispitivanje sigurnosti.
Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, Evropa se suočava s ovom politički krhkom fazom, bez jedinstvenog zaštitnog tržišta i sa strogim budžetskim pravilima. Rezultat je preopterećena, spora i često podijeljena ekonomska politika, koja je slabi, posebno u areni gdje će se odigrati geopolitički izazov: tehnologija. Evropi ne nedostaju inovacije, ali se bori da ih transformiše u strukturni rast. Proizvodi istraživanja i startupove, ali ne i industrijske šampione. Problem nije ideja, već obim. U svijetu u kojem Sjedinjene Američke Države i Kina investiraju širom kontinenta u vještačku inteligenciju, poluprovodnike, računarstvo u oblaku i tehnologije dvojne namjene, Evropa ostaje fragmentirana.
Ovo tehnološko zaostajanje smanjuje stratešku autonomiju Evrope i povećava vanjsku zavisnost. Evropa se nalazi uhvaćena između sve asertivnije Amerike i Kine koja istovremeno ostaje trgovinski partner, industrijski konkurent i sistemski rival. Kina više nije samo "fabrika svijeta", već tehnološki napredan igrač, ključan za energetsku tranziciju, električna vozila i čiste tehnologije. Za Evropu, odnos s Pekingom je i ekonomska nužnost i politički izazov. S jedne strane, slaba kineska domaća potražnja tjera Peking da poveća izvoz, povećavajući konkurentski pritisak na evropsku industriju. S druge strane, Kina i Evropa dijele strateške interese u klimatskoj i zelenoj tranziciji, posebno na tržištima u razvoju. Ali ovaj odnos se razvija u kontekstu rastućeg nepovjerenja.
Bez zajedničke strategije, Evropa rizikuje da oscilira između automatskog usklađivanja sa Sjedinjenim Državama i povremenih pokušaja da se obrati Kini. Obje opcije smanjuju njenu autonomiju. Pravo pitanje nije izbor između Washingtona i Pekinga, već izbjegavanje da postane bojno polje između njih dvoje. Iz ekonomske perspektive, 2026. neće biti godina otvorene krize za Evropu, već strukturnog pojašnjenja, u kojem će morati odlučiti hoće li ostati veliko regulisano tržište ili postati pravi ekonomski i politički igrač. U oštrijem, manje kooperativnom i više geopolitičkom svijetu, fragmentacija nije srednji put. To je putanja pada. 2026. ne traži od Evrope da više raste. Traži od nje da odluči ko želi biti.
