Dok Brisel ponavlja da budućnost Zapadnog Balkana pripada Evropskoj uniji, sve je više signala da se vrata evropskog projekta ne zatvaraju naglo, već se otvaraju uz sve veći broj brava.
Nezvanični prijedlozi nekoliko utjecajnih država članica o uvođenju dodatnih zaštitnih i prelaznih mehanizama za buduće članice otkrivaju dublju političku dilemu koja nadilazi tehnička pitanja proširenja. U središtu rasprave više nije samo pitanje da li su kandidati spremni za Evropsku uniju, već da li je sama Evropska unija spremna vjerovati onima koje poziva za svoj sto.
Evropski projekt nastao je na ideji prevazilaženja historijskih podjela kroz zajednička pravila i međusobno povjerenje. Međutim, iskustva posljednjih godina – od migrantske krize i Brexita do sukoba oko vladavine prava i ruskog utjecaja – proizvela su novu političku kulturu opreza. Proširenje se tako sve češće posmatra kroz prizmu rizika, a sve manje kroz prizmu strateške vizije.
Upravo u tome leži suština problema.
Kada se budućim članicama unaprijed pripremaju posebni mehanizmi nadzora, mogućnosti suspenzije određenih prava ili dugotrajna ograničenja slobodnog kretanja radnika, šalje se poruka da formalno članstvo možda neće značiti i punopravnu pripadnost. Stvara se utisak Evrope različitih kategorija, u kojoj se od novih članica traži dokazivanje lojalnosti i nakon što ispune sve uslove koje im je Unija postavila.
Takav pristup može imati kratkoročnu političku korist za vlade koje žele umiriti vlastito biračko tijelo zabrinuto zbog migracija, sigurnosti ili ekonomskih posljedica proširenja. Međutim, dugoročno proizvodi ozbiljan paradoks: što se više insistira na dodatnim garancijama, to se više slabi transformacijska snaga samog procesa pristupanja.
Jer ako ni članstvo nije potvrda da je neka država dostigla potrebne standarde, onda se postavlja pitanje gdje se zapravo nalazi ciljna linija.
Posebno je osjetljivo pitanje tržišta rada. U pojedinim zapadnoevropskim prijestolnicama još postoji politički refleks iz prethodnih talasa proširenja, kada se upozoravalo na navodni "pritisak" radne snage iz istočne Evrope. Međutim, demografska stvarnost današnje Evropske unije bitno je drugačija. Starenje stanovništva, nedostatak radnika i rastuće potrebe tržišta ukazuju na to da mobilnost radne snage nije samo izazov nego i nužnost za očuvanje evropske konkurentnosti.
Istovremeno, zemlje kandidati već godinama plaćaju visoku cijenu odlaska obrazovanih i kvalificiranih ljudi. Zbog toga zvuči politički nepravedno kada se upravo te države predstavljaju kao potencijalna prijetnja stabilnosti evropskog tržišta rada.
Iza cijele debate krije se i dublje pitanje identiteta Evropske unije.
Da li Unija želi biti geopolitički akter sposoban integrirati svoj kontinent u vremenu globalnih potresa ili će ostati savez država koje prvenstveno upravljaju vlastitim strahovima? Rat u Ukrajini, rastuće nadmetanje velikih sila i promjene međunarodnog poretka često se navode kao argument za ubrzano proširenje. Ali ubrzanje koje istovremeno proizvodi nove slojeve ograničenja može se pretvoriti u vlastitu suprotnost.
Kandidati tada ne vide jasnu perspektivu, nego pokretne mete.
Naravno, Evropska unija ima pravo štititi svoje institucije, budžet i vrijednosti. Iskustva s određenim članicama pokazala su da ni ulazak u Uniju nije garancija trajne privrženosti principima vladavine prava. Ali upravo zato pravila moraju biti jednaka za sve. Evropski standardi svoju snagu crpe iz univerzalnosti, a ne iz selektivne primjene.
Ako postoje instrumenti za sankcioniranje kršenja zajedničkih vrijednosti, oni moraju važiti podjednako za stare i nove članice. U suprotnom, teško je izbjeći percepciju da se proširenje pretvara u politički odnos nadređenih i podređenih, a ne partnera.
Evropska unija danas se nalazi pred izborom koji je mnogo veći od tehničkog usaglašavanja pregovaračkih poglavlja. Ona mora odlučiti želi li proširenjem izvoziti povjerenje ili institucionalizirati sumnju.
Od odgovora na to pitanje zavisit će ne samo sudbina zemalja kandidata nego i vjerodostojnost same evropske ideje.
Jer zajednica koja svoje buduće članove dočekuje prvenstveno kroz prizmu straha rizikuje da izgubi ono što ju je nekada činilo privlačnom – uvjerenje da je integracija izraz zajedničke ambicije, a ne trajnog nepovjerenja.
