Mlade generacije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji sistematski se odgajaju na gnusnim lažima i otvorenoj fašističkoj propagandi.
Umjesto istine o antifašističkoj borbi koja je slomila nacizam i ustaštvo, djeca svakodnevno hodaju ulicama i uče u školama koje slave poražene koljače, izdajnike i ratne zločince. Table, spomenici, grafiti i murals sa likovima i imenima fašističkih monstruma prekrivaju gradove i sela.
To nije slučajnost – to je svjesno, cinično trovanje budućnosti.
Širom Bosne i Hercegovine i dalje ponosno stoje table sa imenima ustaških dužnosnika, ideologa i kolaboracionista. Mostar je 2022. ipak promijenio neke ulice, ali taj stidljivi potez ostao je usamljen.
U Grudama se i dalje kiti sa Ulicom viteza Ranka Bobana, krvnika poznatog po masovnim zločinima. Čapljina je tek 2023. skinula Ulicu Mile Budaka, jednog od glavnih arhitekata ustaškog genocida. U Republici Srpskoj Dragoljub Draža Mihailović, četnički koljač sa rukama do lakata u krvi Bošnjaka, Hrvata i antifašista, i dalje krasi ulice kao “nacionalni heroj”.
A grafiti?
Oni su još otvoreniji i drskiji. Po zidovima banjalučkih, mostarskih, sarajevskih i beogradskih kvartova svježe se crtaju ustaški “U” znakovi, četnički kokarde, portreti Ratka Mladića,Slobodana Praljka, Radovana Karadžića, Ante Pavelića i drugih ratnih zločinaca. Mladi klinci ih slikaju, dive im se i internalizuju poruku: “Ovi su naši, ovi su bili u pravu.” Fašistički simboli i parole prekrivaju javne površine, a vlasti ili nemoćno gledaju ili ih tiho odobravaju.
Da se neki partizan iz 1943. ili 1944. danas probudi na ovim prostorima, gledajući ove ulice, škole, grafite i zastave, pljunuo bi od gađenja i zaključio da su Drugi svjetski rat – a i devedesete – zapravo dobili fašisti. I bio bi potpuno u pravu. Demokratska tranzicija nije samo odbacila komunizam – ona je zajedno s njim brutalno odbacila i antifašizam, proglasivši ga tuđom, komunističkom ideologijom. Ostao je sirovi, agresivni nacionalizam koji u fašizmu vidi svoj najprirodniji i najiskreniji izraz.
Pošto otvoreni fašizam u Evropi još uvijek smrdi, morala se sprovesti prljava revizija istorije. Ustaše i četnike su prefarbarali u “borce za slobodu”, “tragične žrtve” ili “prave antifašiste koji nisu bili komunisti”. Pavelićevi koljači su sada “hrvatski domoljubi”, Mihailovićevi koljači “srpski vitezovi”, a bošnjački izdajnici “realisti”. Laž je postala službena politika.
Ova revizija je duboko zlo. Djeca koja rastu okružena imenima i likovima zločinaca uče da zločin nije zločin ako je “naš”. Uče da je mržnja prema drugima patriotizam, a antifašizam – izdaja. Rezultat je generacija koja sve više otvoreno flertuje sa ekstremnom desnicom, negira genocid, veliča ratne zločince i sprema se da ponovi krvavi cirkus devedesetih.
Intelektualci, političari i mediji koji ovo trpe ili aktivno podržavaju nisu samo kukavice – oni su direktni saučesnici u moralnom i intelektualnom silovanju društva. Čuvati Busuladžića u Sarajevu, Bobana u Grudama, Mihailovića u RS-u i grafite Mladića po zidovima nije “poštovanje tradicije”. To je otvoreni fašizam pod maskom nacionalnog ponosa. To je moralni bankrot najniže vrste.
Dosta je laži. Vrijeme je da se sve ulice i škole očiste od imena fašista i ratnih zločinaca. Da se grafiti skidaju brže nego što se crtaju. Da se udžbenici pišu po činjenicama, a ne po etničkim mitovima. Dok god fašistički duhovi i njihovi grafiti šetaju našim ulicama, dotle smo zarobljenici prošlosti koju sami lažemo i hranimo.
Partizani iz rata ne bi prepoznali ovu zemlju. Pitanje je imamo li mi, njihovi unuci, muda da je vratimo na stranu čovječnosti i antifašizma – ili ćemo nastaviti da plivamo u ovom septičkom jarku dok nas ne proguta.
Tepih je prepun. Vrijeme je da ga dignemo i suočimo se sa smradom.
