Iz govornice Europskog parlamenta ponovo je odaslana poruka koja, iako upakovana u evropski rječnik stabilnosti i kompromisa, u suštini ne skriva staru političku ambiciju – institucionalizaciju etničkih podjela i tiho guranje Bosne i Hercegovine prema trećem entitetu.
Izjava europarlamentarke HDZ-a Željane Zovko o “unitarizmu i separatizmu” kao navodnim krajnostima koje razdiru BiH nije ništa drugo do pažljivo izbalansirana politička konstrukcija, osmišljena da legitimizira zahtjeve Dragana Čovića pod krinkom evropskih vrijednosti.
Kada Zovko federalizam predstavlja kao “srednji put” i “održivo rješenje”, ona svjesno preskače ključnu činjenicu: u političkoj praksi HDZ-a BiH federalizam nikada nije značio funkcionalnu decentralizaciju i ravnopravnost građana, već isključivo teritorijalno-etničko zaokruživanje moći jedne politike. Taj “srednji put” u prijevodu znači treći entitet, samo bez direktnog izgovaranja riječi koja godinama izaziva opravdanu nelagodu u javnosti.
Nije slučajno da se ova poruka šalje iz Brisela. Evropski parlament služi kao savršena pozornica za internacionalizaciju narativa u kojem se BiH prikazuje kao zemlja zarobljena između dva ekstrema, dok se HDZ pokušava predstaviti kao glas razuma. U stvarnosti, riječ je o istoj matrici političkog pritiska: stalno ponavljanje teze da građanska država ne može postojati, da je “unitarizam prijetnja”, a da je jedini izlaz novo preuređenje po etničkim linijama.
Dragan Čović je tu politiku ogolio do kraja. Bez diplomatskih rukavica priznao je ono što se godinama govori između redova – treći entitet bi formirao “kada bi mogao”. Jedina prepreka, kako sam kaže, jeste Ustav. Ne moralni razlozi, ne stabilnost zemlje, ne evropski standardi, već isključivo formalno-pravna barijera. Drugim riječima, da postoje povoljniji politički uslovi, projekat bi već bio realizovan.
Čovićeva uporna retorika o “nemogućnosti građanske BiH” i navodnom zatiranju identiteta služi kao klasičan alat zastrašivanja. Građanski model se namjerno karikira kao pokušaj brisanja vjere, jezika i kulture, iako je suština građanske države upravo suprotna – jednaka prava za sve, bez obzira na kolektivnu pripadnost. No, u narativu HDZ-a, ravnopravni građanin je prijetnja, jer potkopava sistem u kojem političke elite opstaju isključivo zahvaljujući etničkim torovima.
Pozivanje na “Dejton dva” i “drugačije uređenje” dodatno razotkriva namjere. Ne radi se o reformama koje bi BiH učinile funkcionalnijom, efikasnijom i pravednijom, već o pokušaju da se postojeće blokade dodatno institucionaliziraju. Svaka kriza, svaki zastoj, svaka politička napetost koristi se kao argument da je sadašnje uređenje neodrživo – ali rješenje se uvijek svodi na isto: još više etničkih linija, još više podjela, još manje države.
Izjava Željane Zovko zato nije izolovani incident, već dio šire strategije. Strategije u kojoj se evropska terminologija zloupotrebljava kako bi se stari nacionalistički projekti učinili prihvatljivijim međunarodnoj publici. Federalizam se ne nudi kao kompromis, već kao alat. Alat za trajno cementiranje političke moći i zaustavljanje svakog pokušaja da Bosna i Hercegovina izađe iz okvira etničke taoca-države.
U tom kontekstu, poruke iz Brisela ne djeluju kao doprinos stabilnosti, već kao upozorenje: etničke elite nisu odustale. Samo su promijenile rječnik.
