Femicid, kao najekstremniji oblik rodno zasnovanog nasilja, već godinama nije incident, već obrazac u bosanskohercegovačkom društvu. I dok se institucije utrkuju u saopćenjima, a političari u frazama o „nultoj toleranciji“, žene i dalje umiru. Ni 2025. godina nije donijela preokret – samo još jedno ime više na listi koju niko ne želi zvanično nazvati onim što jeste: dokaz sistemskog neuspjeha.
Prema dostupnim podacima, Bosna i Hercegovina je od 2015. godine do danas izgubila najmanje 107 žena ubijenih u porodičnom ili partnerskom kontekstu. Brojke nisu samo statistika – to su godine prijavljivanog nasilja, ignorisanih upozorenja, neprovedenih mjera i institucija koje su „radile po proceduri“ dok su žene živjele po strahu. Većina žrtava ubijena je od strane partnera ili bivših partnera, onih koji su nasilje često ranije prakticirali i onih o kojima je sistem već imao informacije.
U periodu od 2023. do 2024. godine ubijeno je 35 žena, od čega 31 u Federaciji BiH i četiri u Republici Srpskoj. Samo u 2024. godini, BiH je imala 12 žrtava femicida. Globalno, svijet je te iste godine zabilježio oko 50.000 ubijenih žena. BiH se, po ko zna koji put, nije izdvojila po rješenjima, već po kontinuitetu problema.
Najžešće je u 2025. godini odjeknuo slučaj iz Mostara, ubistvo Aldine Jahić. Ubistvo koje je, osim tuge i bijesa, otvorilo i važno pitanje – da li bi ishod bio drugačiji da je sistem reagovao ranije, odlučnije i odgovornije? Po prvi put, nakon izmjena Krivičnog zakona Federacije BiH, femicid je u ovom slučaju kvalifikovan kao teško ubistvo žene, što jeste pravni iskorak, ali nikako dokaz pobjede.
U maju 2025. godine Federacija BiH je napravila važan, ali zakašnjeli korak – femicid je zakonski prepoznat kao rodno utemeljeno ubistvo žene, s kaznama od najmanje deset godina zatvora do dugotrajnog zatvora. Međutim, na nivou države BiH takav zakon ne postoji, a u Republici Srpskoj femicid i dalje nije definisan kao posebno krivično djelo. Drugim riječima: život žene u BiH i dalje zavisi od entitetskih linija i političke volje.
Ni međunarodni programi, milioni eura i inicijative, koliko god bili važni, ne mogu nadomjestiti ono što najviše nedostaje – funkcionalan sistem prevencije. Potpisivanje inicijativa, protesti nakon ubistava i kampanje solidarnosti pokazuju da društvo reaguje, ali uglavnom tek nakon što je kasno. Femicid se i dalje tretira kao tragedija, a ne kao posljedica dugotrajnog institucionalnog propusta.
Jer femicid ne počinje nožem, pištoljem ili šakama. Počinje normalizacijom agresije, šutnjom na prijavljeno nasilje, relativizacijom prijetnji i uvjerenjem nasilnika da je sistem slab, spor i na njegovoj strani. Počinje u društvu u kojem je nasilje postalo svakodnevni jezik, u kojem se dominacija miješa s „ljubomorom“, a kontrola s „brigom“.
Zakoni su nužni, ali nisu dovoljni. Bez podzakonskih akata, bez edukovanih policajaca, sudija, tužilaca i socijalnih radnika, bez koordinacije institucija i stvarne zaštite žena koje prijavljuju nasilje – zakon ostaje mrtvo slovo na papiru. Još opasnije, ostaje lažna nada da je problem riješen.
Femicid u BiH nije samo pitanje krivičnog zakonodavstva. To je pitanje društvenih vrijednosti, tolerancije prema nasilju i spremnosti da se nasilnici zaustave prije nego što postanu ubice. Dok god budemo brojali žrtve umjesto da sprječavamo nasilje, svaka nova statistika bit će samo potvrda da nismo uradili dovoljno.
Pitanje više nije šta još možemo uraditi. Pitanje je – koliko još žena mora biti ubijeno da bismo prestali glumiti da je ovo izuzetak, a ne pravilo.
