Dok brojne evropske države posljednjih godina vode gotovo očajničku borbu za privlačenje novih vojnika, Francuska se suočava s potpuno drugačijim problemom.
Kandidata za vojnu službu ima više nego što država trenutno može finansirati, ali istovremeno vojni vrh otvoreno priznaje da postoje ozbiljne praznine u opremljenosti koje bi mogle predstavljati problem u slučaju većeg oružanog sukoba.
Takva situacija otkriva sve složeniju realnost evropske sigurnosne politike. Poslije godina upozorenja da kontinent mora više ulagati u odbranu, pojedine zemlje sada otkrivaju da novac sam po sebi nije dovoljan. Negdje nedostaje ljudstvo, negdje naoružanje, a negdje i jedno i drugo.
Francuska se trenutno nalazi u kategoriji država koje uspijevaju privući nove generacije u vojne redove. Interes za službu ostaje visok, a povjerenje građana u vojsku među najvećim je u Evropi. Upravo zbog toga francuske vlasti posljednjih godina nisu imale problem sa popunjavanjem jedinica, što predstavlja rijetkost na kontinentu koji se suočava sa starenjem stanovništva i sve manjim interesom mladih za vojnu karijeru.
Međutim, iza pozitivnih brojki krije se manje optimistična slika.
Francuski generali sve češće upozoravaju da broj vojnika nije jedini kriterij vojne spremnosti. Iskustva iz Ukrajine pokazala su da savremeni rat zahtijeva ogromne količine municije, sofisticirane sisteme protivzračne odbrane, napredne dronove, elektronsko ratovanje i snažnu logistiku koja može izdržati dugotrajne operacije.
Upravo u tim segmentima Pariz priznaje da ima ozbiljne nedostatke.
Vojni stručnjaci već neko vrijeme upozoravaju da su evropske vojske decenijama planirane za ograničene međunarodne misije i intervencije, a ne za dugotrajan sukob velikih razmjera. Rat u Ukrajini promijenio je način razmišljanja gotovo svih zapadnih armija, uključujući i francusku.
Francuska zato danas ulaže značajna sredstva u modernizaciju svojih oružanih snaga, ali proces ne ide onoliko brzo koliko zahtijevaju promijenjene sigurnosne okolnosti. Poseban izazov predstavljaju proizvodni kapaciteti vojne industrije, obnavljanje zaliha i razvoj novih tehnologija koje postaju presudne na savremenom ratištu.
Dodatni problem predstavlja činjenica da Pariz istovremeno želi zadržati vodeću vojnu ulogu unutar Evropske unije. Francuska je već godinama jedina nuklearna sila EU i država koja raspolaže vojskom sposobnom za globalne operacije. Međutim, održavanje takvog statusa zahtijeva ogromna finansijska sredstva i stalnu modernizaciju.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje može li Evropa zaista preuzeti veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost bez snažnog oslanjanja na Sjedinjene Američke Države.
Francuski vojni zvaničnici ne kriju da bi u slučaju ozbiljne sigurnosne krize bilo veoma teško dugoročno nadomjestiti američko vojno prisustvo u Evropi. Iako Francuska raspolaže respektabilnim snagama, već sada ima značajne obaveze na istočnom krilu NATO-a, kao i u drugim dijelovima svijeta gdje štiti svoje strateške interese.
Zbog toga se francuska strategija sve više oslanja na mobilnost i brzo raspoređivanje snaga umjesto na trajno stacioniranje velikih vojnih kontingenata izvan zemlje. Cilj je stvoriti vojsku koja može brzo reagovati na krize, ali bez enormnih troškova održavanja stalnih baza i velikih formacija u inostranstvu.
Francuski primjer pokazuje da se evropska odbrambena politika danas nalazi pred novim izazovom. Nakon godina brige zbog manjka vojnika, sada se sve više govori o tome da ni pune kasarne ne znače mnogo ukoliko vojska nema dovoljno savremene opreme za ratove 21. stoljeća.
Zato poruke koje dolaze iz Pariza predstavljaju upozorenje mnogo šire od francuskih granica. One pokazuju da evropske države, uprkos rekordnim ulaganjima u odbranu, još uvijek traže odgovor na ključno pitanje – kako izgraditi vojsku koja neće biti samo brojna, već i spremna za najteže sigurnosne izazove modernog doba.
