Izraelska politička arena svjedoči izuzetnoj transformaciji s usponom bivšeg šefa kabineta Gadija Eisenkota kao najozbiljnijeg rivala premijeru Benjaminu Netanyahuu, u razvoju događaja koji odražava promjenu u prirodi borbe za vodstvo u Izraelu.
Nakon godina u kojima je Netanyahu dominirao političkim životom i suočavao se sa rivalima s desnice, centra i ljevice, čini se da njegov najopasniji protivnik danas nije tradicionalni političar, već bivši general kojeg posmatrači vide kao njegovu potpunu suprotnost po ličnosti, porijeklu i stilu vođenja.
Nedavne ankete pokazuju da Eisenkot smanjuje razliku u odnosu na Netanyahua, a u nekim anketama je čak i ispred njega kao najpogodnija osoba za vođenje vlade.
Ovaj uspon nije prošao nezapaženo unutar stranke Likud, koja je posljednjih sedmica prešla s ignorisanja Eisenkota na intenzivnu medijsku kampanju usmjerenu protiv njega, što je jasan pokazatelj da ga stranka sada smatra najozbiljnijom prijetnjom Netanyahuovom daljnjem ostanku na vlasti.
Kampanja je izašla na vidjelo kada je Likud objavio video koji je producirala umjetna inteligencija, a na kojem se Eisenkot nalazi pored arapskog zastupnika Ahmada Tibija pod sloganom "Nema Gadija bez Tibija", u pokušaju da ga poveže s arapskim strankama i isprovocira tradicionalnu desničarsku bazu.
Od Tiberijasa do komande vojske
Lične priče dvojice muškaraca su gotovo potpuno različite. Dok je Netanyahu odrastao u političkom i elitnom okruženju i studirao u Sjedinjenim Državama, Eisenkot potiče iz skromne marokanske jevrejske porodice, bio je drugo od devetero djece i odrastao je u gradovima Tiberias i Eilat, daleko od tradicionalnih centara moći.
Nakon što se pridružio Golani brigadi, napredovao je u vojnoj službi sve dok nije postao načelnik štaba između 2015. i 2019. godine, poziciju koju mu je odabrao sam Netanyahu, opisujući ga u to vrijeme kao "sjajnog komandanta i izuzetnog borca".
Međutim, odnos između dvojice muškaraca počeo je pucati tokom Eisenkotovog vođenja vojske, kada je 2016. godine insistirao na krivičnom gonjenju vojnika Elora Azarije nakon što je ubio ranjenog Palestinca u Hebronu, odbacujući političke pritiske koji su zahtijevali pomilovanje za njega, uključujući i pritisak samog Netanyahua.
Taj stav je bio prvi pokazatelj njegove političke nezavisnosti, prije nego što se jaz kasnije proširio kritikom upravljanja ratom u Gazi, a zatim i njegovom ostavkom na mjesto u vanrednoj vladi u junu 2024. godine, zajedno s Bennyjem Gantzom, u znak protesta zbog nedostatka jasne strateške vizije za rat.
Lični rat i ožalošćeni otac
Rat u Gazi dodao je vrlo ličnu dimenziju Eisenkotovom javnom imidžu, nakon što je tokom vojnih operacija izgubio svog najmlađeg sina, Gala, a zatim i dvojicu nećaka.
Ovi gubici su ojačali njegov imidž među velikim dijelovima izraelske javnosti kao lidera koji je platio ličnu cijenu za rat, u vrijeme kada se porodica Netanyahu suočila s kritikama zbog boravka njegovog sina Yaira izvan Izraela tokom dijela sukoba. Analitičari vjeruju da je ova ljudska dimenzija dala Eisenkotu emocionalni kapital koji su njegovi protivnici teško ignorirali.
Njegovo istočno porijeklo također predstavlja važan politički faktor, jer pripada Mizrahi Jevrejima koji su decenijama činili najvažniju izbornu bazu za Likud, dok Izrael do danas nije poznavao premijera marokanskog ili Mizrahi porijekla.
Stoga neki posmatrači smatraju Eisenkotovu sposobnost da probije ovu bazu jednim od njegovih glavnih izvora snage, posebno ako uspije privući konzervativne birače koji su izgubili vjeru u Netanyahua, a nisu spremni glasati za ljevicu.
Uprkos ovom zamahu, Eisenkot i dalje ima mnogo prepreka pred sobom; ankete javnog mnjenja daju njegovoj stranci značajnu prednost, ali mu ne garantuju formiranje vladajuće koalicije s obzirom na oštre podjele među opozicionim strankama, a Netanyahu i dalje posjeduje izuzetno izborno iskustvo i stranačku mašineriju koja je dokazala svoju sposobnost da prevaziđe ponovljene krize.
Međutim, brojni analitičari smatraju da se Eisenkot razlikuje od svih Netanyahuovih rivala u protekloj deceniji, jer ne pokušava da ga imitira ili da se takmiči s njim u njegovim metodama, već predstavlja drugačiji model u liderstvu, retorici i političkom ponašanju. Iako ima i strog vojni dosije i bio je jedan od arhitekata izraelske vojne doktrine u Libanu i Gazi, ono na šta se njegove pristalice klade nije razlika u sigurnosnim pitanjima koliko razlika u ličnosti i stilu upravljanja.
