Od prijetnji miru do bombardiranja radi sigurnosti, Washington i Teheran hodaju putem gdje svaki novi korak otežava povratak...
Ratovi obično počinju kada neko vjeruje da kontroliše situaciju. Postaju opasni kada više niko nema kontrolu. Izgleda da je Bliski istok upravo do tamo stigao danas.
Napadi u posljednjih nekoliko sati, nove prijetnje, bombardiranja, kontranapadi i sve agresivnija retorika stvorili su stvarnost u kojoj niko ne može sa sigurnošću reći šta će se dogoditi sutra. Ne za mjesec dana. Sutra.
Godinama su Sjedinjene Američke Države i Iran bili u žestokoj, ali relativno kontroliranoj konfrontaciji. Bilo je sankcija, sabotaža, atentata, napada regionalnih saveznika i demonstracija sile. Ipak, postojala je nepisana linija koju obje strane nisu pokušavale prijeći. Danas je ta linija nestala.
Paradoks je brutalan. Washington izjavljuje da teži miru, dok istovremeno povećava vojni pritisak i prijetnje. Teheran izjavljuje da je spreman za pregovore, koristeći pritom svaki instrument pritiska koji mu je na raspolaganju, od regionalnih mreža do prijetnje plovidbi u Hormuzu. Svaka strana tvrdi da brani stabilnost. Svaka strana djeluje na način koji proizvodi još veću nestabilnost.
U središtu ove drame je Donald Trump.
Frustracija američkog predsjednika postaje sve očiglednija. Došao je na vlast obećavajući da će izbjeći rat i prisiliti svoje protivnike da prihvate sporazume iz pozicije slabosti. Po njegovoj logici, ekonomski pritisak, diplomatska izolacija i demonstracija sile trebali su dovesti Iran za pregovarački stol pod američkim uslovima.
Ali stvarnost se ne poklapa sa ovim scenarijem.
Iran se nije srušio. Nije se predao. Nije odustao od svojih regionalnih ambicija. Naprotiv, pokazao je da je spreman snositi mnogo veću cijenu nego što su američki stratezi predvidjeli. To je dovelo Trumpa u političku i stratešku zamku. Ako odustane, riskira da izgleda slabo. Ako eskalira sukob, riskira da uđe u rat koji je obećao da nikada neće voditi.
Tu nastaje nervoza, koja se ogleda u kontradiktornim izjavama njegove administracije. Jedan dan se govori o dogovoru. Sljedećeg dana bombardovanje. Zatim se vraćaju pozivi na pregovore. Zatim dolaze nova vojna upozorenja. To više nije znak snage. To je znak nesigurnosti u pogledu smjera kojim treba krenuti.
U međuvremenu, mehanizam eskalacije je počeo djelovati sam od sebe. Raketa izaziva bombardiranje. Bombardiranje izaziva odgovor. Odgovor stvara novi razlog za nastavak rata. Svaka akcija stvara opravdanje za sljedeću akciju. Prostor za diplomatiju se sužava. Prostor za fatalne greške se širi.
Historija pokazuje da najveći sukobi nisu uvijek počinjali detaljnim planovima. Često su počinjali uvjerenjem svake strane da može kontrolisati posljedice svojih postupaka. Upravo tu leži trenutna opasnost. Svi glavni akteri nastavljaju pričati kao da situaciju imaju pod kontrolom. Činjenice pokazuju suprotno.
Izrael teži apsolutnoj sigurnosti. Iran teži opstanku režima i regionalnom utjecaju. Amerika nastoji održati stratešku dominaciju i nametnuti poredak koji odgovara njenim interesima. Ali što duže sukob traje, ovi ciljevi postaju sve udaljeniji.
U međuvremenu, globalna ekonomija osjeća posljedice. Tržišta reaguju nervozno. Cijene energije fluktuiraju. Pomorski trgovinski putevi su ugroženi. Milioni ljudi žive u sjeni eskalacije koja bi mogla preći regionalne granice.
Pitanje koje treba postaviti više nije ko je u pravu. Pitanje je mnogo jednostavnije i mnogo alarmantnije.
Gdje dovraga idu?
Jer kada niko nije u stanju objasniti kako izgleda kraj ovog puta, postoji realna mogućnost da ga niko više neće kontrolisati. A kada frustrirana supersila, režim odlučan da preživi i regija ispunjena historijskim neprijateljstvima hodaju u mraku ne znajući odredište, historija obično ne proizvodi mir. Historija proizvodi katastrofu.
