Novi svjetski poredak sve manje liči na sistem zasnovan na pravilima, a sve više na sirovo transakcijsko tržište u kojem se suverenitet država, prirodni resursi i politička lojalnost kupuju i prodaju kao privatna imovina. Međunarodno pravo, barem za one na periferiji moći, ustupa mjesto logici profita, ucjene i sile – logici koja više podsjeća na gangsterizam nego na diplomatiju.
U tom poretku rat više nije sredstvo promjene režima u klasičnom smislu, niti je mir rezultat političkog kompromisa. Umjesto toga, nasilje i prijetnja nasiljem služe kao poluga za nametanje prisilnih ekonomskih aranžmana. Najnoviji primjer takvog pristupa viđen je u Venecueli, gdje vojna intervencija nije imala za cilj rušenje sistema, već njegovo prepakivanje.
Američka operacija početkom januara nije dovela do demokratske tranzicije niti do kraja represije. Umjesto toga, proizvela je dogovor: postojeće strukture moći mogu ostati netaknute, pod uslovom da otvore vrata američkim energetskim gigantima. Nafta – a ne ljudska prava, izbori ili vladavina prava – postala je centralna valuta novog aranžmana. Vladavina sile zamijenjena je vladavinom ugovora, ali samo za one koji imaju moć da ih diktiraju.
Ovakav model nije izuzetak, već simptom dublje promjene u međunarodnim odnosima. Koncept države kao suverene političke jedinice sve češće se raspada u praksi, naročito u siromašnim i slabim zemljama. Tamo se suverenitet fragmentira: dijeli se po sektorima, prodaje kroz koncesije, zalaže kroz dugove i rangira prema interesima jačih aktera. Rezultat je političko tržište na kojem se lojalnost, funkcije i odluke tretiraju kao roba.
Ova logika nije nova. Njeni korijeni sežu u kolonijalnu prošlost i imperijalne prakse u kojima su evropske sile kombinovale formalno pravo s brutalnom realnošću sile i novca. Nakon Drugog svjetskog rata stvoren je privid univerzalnog poretka zasnovanog na pravilima, ali je za veliki dio svijeta taj poredak uvijek imao dvostruko dno. Dok su jedni uživali punu zaštitu međunarodnog prava, drugi su ostajali zarobljeni u naslijeđu imperije.
Posljednjih petnaestak godina političko tržište je postepeno postalo dominantna logika. Finansijske krize su iscrpile javne budžete siromašnih država i uništile njihovu sposobnost da kupuju socijalni mir. Istovremeno, povlačenje tradicionalnih hegemona iz pojedinih regija otvorilo je prostor za nove aktere – regionalne sile, fondove, korporacije i mreže interesa – koji ne nude sigurnost ili razvoj, već brze dogovore i kratkoročni profit.
U takvom okruženju kleptokratija i gangsterizam se spajaju. Režimi funkcionišu poput kartela, zasnovanih na mitu, organiziranom kriminalu i potpunom odsustvu ideologije. Ako se takav sistem preuzme izvana, on se ne razgrađuje – on se zadržava. Operateri ostaju isti, jer nemaju političku lojalnost, već samo cijenu. Mijenja se samo vrh piramide.
Posebno zabrinjava činjenica da se ono što je nekada bilo skriveno iza diplomatskog jezika sada otvoreno izgovara. Prljavi dogovori više nisu izuzetak, već pravilo. Poruka je jasna: nema univerzalnih normi, nema trajnih savezništava, postoje samo interesi i moć da se oni nametnu. Vladavina prava postaje sekundarna, a za mnoge države potpuno irelevantna.
U tom smislu, geostrategija ustupa mjesto geokleptokratiji. Globalna politika se ne vodi radi stabilnosti ili sigurnosti, već radi stvaranja sistema koji generiše neograničeno bogatstvo za uski krug na vrhu. Često to više nisu klasične države, već političko-poslovni karteli koji posjeduju države kao instrumente vlastitog profita.
Slika koja se nameće je mračna, ali nužna za suočavanje sa stvarnošću. Prvi korak ka otporu ovom poretku jeste njegovo jasno imenovanje. Ostatak nade leži u rijetkim, ali važnim trenucima kada se poslovna zajednica, građanski pokreti i društveni akteri okupljaju oko ideje da politika ne smije biti svedena na korumpiranu pijacu. Bez tog otpora, političko tržište će nastaviti da melje suverenitet, pravdu i ljudsko dostojanstvo – sve dok ne ostane ništa osim cijene.
