"Moj je cilj jednostavan. "Glasovi sa Drine" treba da bude prvi materijal o genocidu na Podrinju koji će koristiti studenti u Velikoj Britaniji. Istina se štiti obrazovanjem". Ovo je ekskluzivno iz Londona izjavio za etto.ba Georgio Konstandi. On je istraživač genocida i pokretač projekta “Glasovi sa Drine”. U žižu javnosti ponajviše je došao zbog javnog suprotstavljanja srbijanskom producentu Borisu Malagurskom i njegovom kontraverznom dokumentarcu "Republika Srpska, borba za slobodu".
Malagurski je izgubio mogućnost prikazivanja svog filma u mnogim evropskim gradovima dok je nekoliko kina ipak odobrilo projekciju.
etto: Za početak razgovora zamolila bih Vas da nam pružite informacije o projektu “Glasovi sa Drine” i vašoj ulozi u toj priči?
Ja sam osmislio projekt “Glasovi sa Drine” na početku prošle godine kad sam se spremao da idem u Srebrenicu, da volontiram u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Moja je ideja bila da napravimo novi obrazovni resurs za škole i fakultete o genocidu nad Bošnjacima koji su počinili srpske snage na Podrinju od 1992. do 1995. godine. Prošlo ljeto sam proveo u Memorijalnom centru. To mi je bila najveća čast u životu. Raditi uz takve sjajne ljude, prionuti se na njihovu borbu, to se ne smije uzimati zdravo za gotovo. Emir Suljagić, Almasa Salihović, Amra Begić, Hasan Hasanović… ti ljudi su mi postali braća i sestre. Štaviše, imao sam veliku priliku da se bavim svjedočenjima od preživjelih genocida iz Istočne Bosne, naime svjedočenjima iz arhiva Centra. Osim toga sam prikupio svjedočenja iz raznih izvora, kao na primjer, transkripta Haaga i napisanih memoara. Ukupno sam skupio više od 1.000 svjedočenja o događajima od 1992. do 1995. Ta svjedočenja ćemo iskoristiti kao “tvitove” kako bih simulirao društvenu mrežu. Taj “newsfeed” će biti iskorišten školama i fakultetima u Velikoj Britaniji sa kojim već sarađujem, ali će ga i svaki istraživač moći iskoristiti. Moj je cilj jednostavan: “Glasovi sa Drine” treba da bude prvi materijal o genocidu na Podrinju koji će koristiti studenti u Velikoj Britaniji. Istina se štiti prvo obrazovanjem.
etto: Odakle uopće interesovanje za Bosnu i Hercegovinu, rat koji je zadesio ovu zemlju te genocid u Srebrenici?
Kad bih primio marku svaki put kada mi se postavi to pitanje, brzo bih se obogatio. Odgovor na to pitanje nije jednostavno. Ja sam odrastao u grčkoj (pravoslavnoj) dijaspori, u Velikoj Britaniji. Cijelog mog djetinstva sam se igrao u crkvama, gotovo svaki vikend su kod dolazili sveštenici. Od porodice i od zajednice mi sve učimo. Naše razumijevanje svijeta dolazi od takvih zajedničkih i porodičnih veza. Nije bilo izuzetka ni u mom slučaju. Podučavali su me “moji” da je Islam religija đavola, da budem sumnjičav u vezi “stope rođenja muslimana”, da su muslimani “teroriste”. Iznad svega su me podučavali da budem “pravi Grk” i “pravi pravoslavac”, odnosno da stvorim svoju pravoslavnu porodicu koja neće biti “pokvarena” drugim kulturama. Da se razumijemo, ne kažem da svako dijete u grčkoj dijaspori podučavaju tako, ali ovako stoje stvari u nekim dijelovima. Kada sam prvi put otvoreno preispitao tu ideologiju, tada sam imao 21. godinu, imao sam ozbiljnih posljedica. Nisu razumjeli zašto sam kritikovao problematičnu historiju pravoslavne crkve. Nisu razumijeli zašto sam preispitovao njihovu koncepciju pravoslavne prevlasti. Najopasniji trenutak je bio kada sam napisao prvi članak koji je preispitao diskurs pravoslavne crkve za studentske novine. Reakcija roditelja je bila oštra i nasilna. Otac mi je prijetio da će me pretući nasmrt. U tom trenutku sam morao izabrati. Ili da šutim, ili da odem, da pratim svoj put kao slobodan čovjek. Otišao sam.
Tada sam bio u vezi sa Bosankom, i zbog toga sam počeo da čitam o Bosni, kako bih razumio odakle je njena porodica. Koliko sam čitao o ratu u Bosni, toliko me je pogodila jedna stvar: diskurs iza genocida nad Bosancima, naročito nad Bošnjacima, to je doslovno isti diskurs od kojeg sam izbjegao. Naježio sam se kada sam čitao Karadžićeve izjave o Muslimanima, kada sam čitao o četničkim opsjednutosti “stopom rođenja Muslimana”. Ne shvatajući, ja sam taj diskurs preživio. Ja sam dijete grčke varijante četničkog diskursa.
etto: Od kada traje Vaš sukob s Borisom Malagurskim? Kako je sve to počelo?
S mojim dragim kolegama, Dennisom Miskićem i Selmom Jahić, pokrenuo sam kampanju protiv njegovog filma prošlog oktobra. Ja sam prvo vidio reklamu filma na Twiteru i to me je podstaklo da djelujem. Kao da sam vidio film sa naslovom “Treći rajh, borba za slobodu”. Odmah sam ga poslao Dennisu i zajedno smo odlučili da ćemo dati sve od sebe da "pokvarimo" njegovo prikazivanje.
etto: Kako komentarišete javne uvrede i prijetnje koje ste dobili od pobornika ovog filma i pristalica Malagurskog?
Pa meni nisu uopšte važne. Mada, interesantno mi je, s antropologijske perspektive, da vidim kako su pobornici filma kudikamo oštrije reagovali prema meni nego prema mojim kolegama. Njima je možda nevjerovatno vidjeti “brata Grka” kako se bori protiv njihovog revizionizma.
