Građani BiH prisilno finansiraju propali sistem iz kojeg nemaju ništa osim čekanja, poniženja i zatvorenih vrata
U Bosni i Hercegovini zdravstveno osiguranje nije pravo, ono je obaveza. Svaki građanin koji legalno radi automatski iz svoje plate izdvaja novac za sistem koji je već odavno izgubio smisao.
Redovi za osnovne dijagnostičke preglede poput magnetne rezonance, ultrazvuka ili specijalističkog mišljenja, traju mjesecima, ako imate sreće. A ako nemate, šalju vas kući s papirima i nadom da “će vas neko nazvati”.
Građani koji plaćaju doprinose često su primorani te iste usluge obavljati u privatnim klinikama ponovo, iz svog džepa.
Dakle, zdravstvo plaćamo duplo: Jednom kao robovi sistema, drugi put kao očajni pacijenti. Postavlja se pitanje: Ko to više ima luksuz da dvaput plaća nešto što bi trebao dobiti iz prvog puta?
Iza svega stoji sistemska pljačka pod krinkom “javnog interesa”. Ljudi s prosječnim i niskim primanjima ostaju zarobljeni između dvije katastrofe: nefunkcionalnog javnog zdravstva i nedostupnog privatnog sektora. U javnim ustanovama dočeka vas neljubaznost, bahatost i ton koji sugeriše da ste višak, dok vas u privatnim dočeka ljubazan glas i pregled isti dan, ali samo ako imate novac.
Zato se sve više postavlja jedno ključno pitanje: Zašto građani nemaju pravo da odluče gdje će i kome uplaćivati svoj novac za zdravlje?
Zašto im se ne da opcija da biraju hoće li se osigurati kod privatnog osiguravatelja, praviti vlastiti fond, ili jednostavno preuzeti odgovornost za svoje zdravlje? Ako je već sistem javnog zdravstva postao rupa bez dna, zar nije pošteno da onaj koji ga finansira odlučuje želi li ga finansirati?
Rješenje nije jednostavno, ali postoji. Da li je potrebna potpuna reforma?
Da li zdravstveno osiguranje mora postati izbor, a ne dužnost. Svaki građanin treba imati slobodu da bira pružaoca usluga i uplaćuje doprinose tamo gdje dobija konkretno, a ne imaginarno. Zdravlje nije milostinja države, to je osnovno ljudsko pravo.
