Dok se politički vrh Kantona Sarajevo i dalje samouvjereno predstavlja kao “nova, efikasna vlast”, stvarnost na ulicama glavnog grada izgleda kao loša parodija upravljanja.
Sarajevo je i dalje pod ledom — doslovno — ali ono što najviše ledi krv u žilama jeste potpuni slom odgovornosti, organizacije i političke volje.
Snijeg je prestao padati još u nedjelju navečer. Nije riječ o elementarnoj nepogodi, nije riječ o rekordnim padavinama, niti o nepredvidivoj katastrofi. Riječ je o zimi. U januaru. U gradu koji se nalazi na više od 500 metara nadmorske visine. I uprkos tome, trotoari su danima ostali zaleđeni, zapušteni i opasni, dok se građani klize, padaju i psuju sistem koji im svake godine uzme novac, a zauzvrat im ponudi – ništa.
Najveća sramota nije u perifernim mahalama, već u samom centru grada. Ferhadija i Titova ulica, izlog Sarajeva prema turistima, diplomatama i međunarodnim delegacijama, jutros su izgledale kao klizalište bez ikakvog nadzora. Ako je ovo “evropsko Sarajevo”, onda je jasno zašto nas Evropa gleda s distance.
U isto vrijeme, gradovi poput Banjaluke, Zagreba, Ljubljane ili čak manjih općina u BiH uspijevaju osigurati barem osnovnu prohodnost pješačkih zona. Niko tamo ne glumi savršenstvo, ali se trotoari čiste, so se baca, a odgovorni izlaze pred javnost bez vrijeđanja građana. Samo u Sarajevu se nesposobnost pokušava upakovati u bahatost.
Direktor KJKP “Rad” Emir Dobrača građanima je rekao, da građani neshvataju, drugim riječima da su “neuki”. To nije lapsus — to je stav. Stav vlasti koja je zaboravila ko koga plaća. Stav sistema u kojem je lakše poniziti građane nego priznati da zimska služba nije funkcionisala. Resorni ministar Mladen Pandurević, s druge strane, bira taktiku tišine — valjda u nadi da će se led sam otopiti, a javnost zaboraviti.
Premijer Nihad Uk govori da “razumije nezadovoljstvo”. Razumijevanje bez posljedica nije politika — to je PR. U ozbiljnim gradovima i državama, nakon ovakvog kolapsa slijede ostavke, smjene, barem javna odgovornost. U Sarajevu slijedi saopćenje i nova opravdanja.
Posebna ironija je činjenica da su trotoare očistili — građani. Stanari, trgovci, penzioneri. Oni koji već plaćaju komunalne naknade, poreze i razne “usluge”. Dok vlast broji grtalice na papiru (njih navodno 33), na terenu ih gotovo niko ne vidi. Sarajevo je tako postalo grad u kojem se javne usluge svedu na ličnu inicijativu, a institucije služe same sebi.
I onda se isti ti politički akteri pitaju zašto raste bijes, zašto ljudi odlaze, zašto više niko ne vjeruje obećanjima. Jer Sarajevo nije pod ledom samo zbog zime — Sarajevo je zaleđeno nesposobnošću, bahatošću i potpunim odsustvom osjećaja odgovornosti.
Ako vlast ne može očistiti trotoar nakon tri dana bez snijega, onda je pitanje: Šta ta vlast uopće može?
