U ponedjeljak u 12 sati, plato ispred Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine ponovo će postati epicentar građanskog nezadovoljstva.
Novi protesti, koje organizuju neformalne građanske inicijative, predstavljaju nastavak vala ogorčenja koji se širi Sarajevom, ali i cijelom državom. Ovo više nije samo protest zbog jedne nesreće. Ovo je protest protiv sistema koji je godinama ignorisao upozorenja, zanemarivao sigurnost i uvjeravao građane da je sve “pod kontrolom” — dok se kontrola raspadala pred očima svih.
Među organizatorima je i neformalna grupa Hoćel ta promjena, koja je putem platforme Instagram jasno i bez uvijanja iznijela zahtjeve koji pogađaju srž problema: netransparentnost, neodgovornost i sistemsku nebrigu.
Sistem koji skriva istinu dok građani traže odgovore
Prvi zahtjev građana nije politički trik niti populistički slogan. To je osnovni zahtjev svakog društva koje tvrdi da poštuje zakon i ljudske živote: potpuna istina. Građani traže pune informacije o istrazi, uključujući podatke o servisiranju tramvaja, tehničkoj ispravnosti i snimke iz tramvaja u trenutku nesreće.
Jer povjerenje se ne gradi saopćenjima. Povjerenje se gradi dokazima.
Svaki sat šutnje institucija dodatno potvrđuje ono čega se građani najviše boje — da je sigurnost javnog prijevoza godinama bila tretirana kao sporedna stavka, a ne kao pitanje života i smrti.
Tramvaji kao simbol propasti sistema, a ne napretka
Drugi zahtjev ide direktno u srce problema: hitno povlačenje svih starih tramvaja dok ne prođu kompletno servisiranje, uz javnu objavu njihove tehničke ispravnosti.
Ovo nije radikalizam. Ovo je minimum.
Jer kako je moguće da građani svakodnevno ulaze u vozila čija je sigurnost misterija? Kako je moguće da sistem koji bi trebao štititi građane od rizika, zapravo postaje izvor tog rizika?
U svakom ozbiljnom društvu, ovakva nesreća bi bila alarm koji pokreće reforme. U Sarajevu, građani se pitaju — da li će opet sve završiti na obećanjima koja nestanu čim se kamere ugase?
Ostavke: riječ koje se institucije očito boje
Treći zahtjev je politički najteži, ali moralno najjednostavniji: ostavke svih odgovornih u lancu javnog prijevoza.
Jer odgovornost nije apstraktan pojam. Ona ima ime, funkciju i potpis.
Ako niko nije odgovoran, onda je sistem dizajniran da štiti funkcije, a ne ljude.
Građani su umorni od kulture u kojoj se funkcije čuvaju po svaku cijenu, dok se sigurnost tretira kao kolateralna šteta.
Strah od privatizacije: da li je sigurnost žrtvovana radi profita?
Četvrti zahtjev otvara pitanje koje mnogi već dugo šapuću: da li se javni prijevoz namjerno urušava kako bi privatni interesi preuzeli ono što je nekada bilo javno dobro?
Građani traže izgradnju sigurnog i kvalitetnog javnog prijevoza, ali i obustavu procesa koji vode ka privatizaciji.
Jer iskustva širom svijeta pokazuju da privatizacija javnih usluga često znači jedno — profit iznad sigurnosti.
A kada profit postane prioritet, građani postaju broj, a ne ljudi.
Protest kao posljednje sredstvo onih koje sistem ignoriše
Ovi protesti nisu hir. Oni su rezultat dugogodišnjeg ignorisanja, zanemarivanja i ponižavanja građana koji su predugo slušali ista obećanja.
Plato ispred Zemaljskog muzeja sutra neće biti samo mjesto okupljanja. Biće simbol granice — granice između građana koji traže dostojanstvo i sistema koji je navikao da ne odgovara nikome.
Jer kada građani izađu na ulicu, to nije znak slabosti sistema.
To je dokaz da je sistem već zakazao.
