Dok se građanima svakodnevno poručuje da moraju biti strpljivi, štedjeti i prihvatiti nova poskupljenja kao “neminovnost”, vlast na svim razinama nastavlja pokazivati potpuno drugačiju filozofiju upravljanja javnim novcem. Zaduživanje je postalo redovna pojava, gotovo politička rutina, a kredit više nije izuzetak nego osnovni alat za održavanje privida stabilnosti.
Bosna i Hercegovina posljednjih godina sve više poprima obilježja države koja vlastitu financijsku budućnost troši unaprijed. Entiteti, kantoni, općine, javna poduzeća i različite institucije gotovo se natječu tko će prije posegnuti za novim kreditnim aranžmanom ili izdavanjem obveznica. Ono što zabrinjava nije samo količina zaduživanja nego činjenica da se javnosti rijetko nudi ozbiljno objašnjenje gdje taj novac završava i kakve će konkretne koristi od njega imati građani.
Najveći paradoks leži u činjenici da proračuni nikada nisu raspolagali većim prihodima. Inflacija, koja je građanima smanjila kupovnu moć i pretvorila osnovne životne namirnice u luksuz za veliki broj obitelji, istovremeno je značajno povećala prihode od PDV-a i drugih neizravnih poreza. Što su cijene više rasle, više je novca završavalo u državnim blagajnama. Drugim riječima, građani su kroz svakodnevnu potrošnju financirali rekordne javne prihode.
Podaci Uprave za neizravno oporezivanje potvrđuju upravo takav trend. Prihodi od neizravnih poreza ponovno su porasli, a milijarde konvertibilnih maraka raspoređene su između države, entiteta i Brčko distrikta. Takve brojke trebale bi predstavljati ozbiljan financijski oslonac za razvojne projekte, ulaganja u gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu. Umjesto toga, javnost gotovo svakoga tjedna sluša vijesti o novim kreditima.
To otvara sasvim legitimno pitanje – kako je moguće da uz rekordne prihode vlast i dalje nema dovoljno novca?
Odgovor se ne krije u ekonomiji nego u politici. Godinama se stvara sustav u kojem javni sektor raste mnogo brže od realnog gospodarstva. Administracija se širi, javna poduzeća gomilaju gubitke, a politička imenovanja često imaju prednost nad stručnim upravljanjem. Proračuni sve više služe održavanju političke infrastrukture, dok razvojni projekti ostaju tek zgodna fraza u predizbornim kampanjama.
Poseban problem predstavlja činjenica da se ogromni iznosi troše na tekuću potrošnju. Plaće administracije, različite subvencije bez jasnih kriterija, brojni savjetnici, upravni odbori i politički podobna zapošljavanja gutaju sredstva koja bi trebala biti usmjerena prema investicijama. Kada takav model postane neodrživ, rješenje se pronalazi u novom zaduživanju.
Upravo zbog toga sve češće slušamo kako se izdaju obveznice, podižu krediti ili pregovara s međunarodnim financijskim institucijama. Kredit više nije instrument za financiranje velikih razvojnih projekata nego sredstvo za održavanje postojeće potrošnje. To je model koji kratkoročno kupuje politički mir, ali dugoročno proizvodi ozbiljne financijske probleme.
Najveću odgovornost za takvu praksu snose političke elite koje danas upravljaju državom. Vlast na razini BiH, kao i vlade u entitetima i nižim razinama vlasti, često se međusobno optužuju za blokade i opstrukcije, ali kada je riječ o povećavanju javne potrošnje ili novim zaduženjima, razlike gotovo da ne postoje. Ideološke podjele nestaju čim se otvori mogućnost dodatnog trošenja javnog novca.
Posebno se to odnosi na vladajuću koaliciju na državnoj razini. Dok građani očekuju reforme koje bi smanjile birokraciju, rasteretile gospodarstvo i povećale konkurentnost, politički fokus ostaje na raspodjeli funkcija, kadrovskim pregovorima i međusobnim obračunima. Ekonomske teme uglavnom se svode na objavu novih zaduženja ili pohvale zbog rasta prihoda koji je zapravo posljedica inflacije, a ne stvarnog gospodarskog napretka.
Inflacija je, zapravo, postala nevidljivi porez. Građani plaćaju više za istu robu, država ubire veći PDV, a političari taj rast predstavljaju kao uspješno upravljanje financijama. Međutim, iza tih statistika skriva se sasvim drugačija stvarnost. Prosječna obitelj danas za osnovne životne potrebe izdvaja znatno više nego prije nekoliko godina, dok rast plaća u velikom broju sektora ne prati rast troškova života.
Istodobno, privatni sektor nosi najveći teret punjenja proračuna, dok zauzvrat dobiva malo konkretne podrške. Poslodavci upozoravaju na visoke doprinose, nedostatak radne snage i komplicirane administrativne procedure, ali njihove poruke rijetko postaju prioritet političkih rasprava. Mnogo je jednostavnije posegnuti za kreditom nego provesti ozbiljne reforme.
Najveća opasnost ovakvog modela nije samo rast javnog duga nego stvaranje trajne ovisnosti o zaduživanju. Svaka nova vlast preuzima obveze prethodne, dodaje vlastite kredite i ostavlja račun onima koji dolaze poslije. Tako se dug pretvara u stalnog suputnika javnih financija, dok prostor za razvoj postaje sve manji.
Građani će posljedice takve politike osjećati godinama. Dugovi se ne vraćaju političkim obećanjima nego novcem poreznih obveznika. Svaki novi kredit znači buduće rate, kamate i manji prostor za ulaganja u ono što bi trebalo biti temelj svake ozbiljne države – obrazovanje, zdravstvo, prometnu infrastrukturu i poticanje proizvodnje.
Zbog toga pitanje javnog duga više nije samo ekonomska tema nego jedno od ključnih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini. Hoće li država nastaviti živjeti na račun budućih generacija ili će napokon uspostaviti model odgovornog upravljanja javnim financijama, ovisit će prije svega o političkoj volji onih koji danas donose odluke.
Jer država koja svake godine prikuplja više novca, a istodobno se sve više zadužuje, teško može govoriti o uspješnoj ekonomskoj politici. Takav model možda može održavati vlast još jedan mandat, ali dugoročno prijeti da račun političke neodgovornosti plate upravo oni koji s tom politikom imaju najmanje veze – građani Bosne i Hercegovine.
