Ako postoji simbol propasti jednog društva, onda je to trenutak kada uniformu policajca – simbola reda, zakona i povjerenja – više ne stječeš sposobnošću, već kovertom punom novca.
Upravo takvu sumornu sliku otvorio je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić svojom šokantnom izjavom: 10.000 KM za policajca, 20.000 KM za mlađeg inspektora. Tarifa kao u katalogu.
Iako je Nikšić otvorio politički požar, reakcije iz HNK-a pokazale su mnogo više od običnog negodovanja. Pokazale su bijes, paniku i defanzivnost. Upravo onakvu reakciju koju izazivaju riječi koje previše liče na istinu.
Kantonalna premijerka Marija Buhač skočila je kao oparena, tvrdeći da je premijer bacio “otrovnu strelicu”. Ne zvuči li to kao priznanje da strelica jeste pogodila nešto – možda baš ono što se godinama gura pod tepih? Umjesto hladne, pravno utemeljene i smirene reakcije, dobili smo uvrijeđenu političku tiradu. Kao da je najveći problem to što je rečeno naglas, a ne to što bi moglo biti istinito.
Ministar policije Mario Marić, jednako revoltirano, postavlja pitanje je li premijer ikome prijavio navode. Pitanje je logično – ali istovremeno cinično. Jer suština problema nije u protokolu prijave, već u tome da li u MUP-u postoji praksa kupovine radnih mjesta. A to pitanje niko iz vlasti HNK-a nije imao hrabrosti jasno i glasno negirati.
Nisu rekli: “To nije tačno.”
Rekli su: “Gdje su dokazi?”
Tipični refleks sistema koji se brani procesom, a ne moralom.
S druge strane, optužbe o uhljebljavanju i mitu nisu došle samo od Nikšića. Zastupnik NiP-a Omer Hujdur potvrdio je ono što se u javnosti šapuće godinama: stranačko zapošljavanje, mito, pogodovanja – ne samo u MUP-u, nego u svim institucijama. I za kaznu je odmah maknut iz komisije koja nadzire rad policije, jer, kako sam kaže, “znali su da ne bi dopustio nezakonite stvari”.
Poruka je jasna:
Ko se suprotstavi korupciji – leti van. Ko šuti – napreduje.
Da nije tragično, bilo bi komično koliko se kantonalna vlast uvrijedila. Kao da živimo u Švicarskoj, pa je pomen korupcije “šokantna uvreda”, a ne hronična rana koja nagriza ovu državu već decenijama. Građani svakodnevno gledaju kako se radna mjesta kupuju, kako stranke uvaljuju svoje rođake, kako se konkursi pišu unaprijed za izabrane. Svi to znaju. Svi to vide. Samo političari glume da ih vrijeđa pomen onoga što je javna tajna.
A onda – ironija par excellence – Tužilaštvo HNK formira predmet “da se utvrde činjenice”.
Ne zato što se korupcija možda desila.
Nego zato što je neko o tome govorio.
Reaguje se tek kad istina počne odzvanjati javno, kad postane nemoguće ignorisati je, kad sistem više ne može sakriti vlastite pukotine.
Sve to dešava se dok MUP-u HNK nedostaje 350 policajaca. Konkurs ide, ljudi se prijavljuju, mladi žele posao. Ali sada visi ogromni upitnik: Da li se ulazi kroz test ili kroz koverte?
I tu je najveća tragedija: čak i da su Nikšićeve tvrdnje pretjerane, čak i da su polu-informacije, narod im vjeruje. Jer je povjerenje u institucije već odavno razbijeno. Zvuči uvjerljivo jer živimo u državi gdje se sve plaća – od radnog mjesta do osnovnog ljudskog dostojanstva.
I na kraju, dok vlast u HNK-u glumi uvrijeđenu moralnu vertikalu, obični građani se pitaju jedno jednostavno pitanje:
Ako za uniformu policajca treba desetine hiljada maraka, kakvu pravdu onda običan čovjek može očekivati?
Ovaj slučaj nije samo politička prepirka.
Nije samo medijska bura.
Ovo je ogledalo društva koje se raspada tiho, svakodnevno, pod teretom mita, zaboravljenih vrijednosti i moralnog bankrota.
Možda će istraga donijeti odgovore.
Ali čak i ako ih donese – ko će im više vjerovati?
