Na nedavnom sastanku sa otpravnicom poslova Ambasade SAD u našoj zemlji Deborah Mennuti a sastanak je bio posvećen implementaciji Zakona o suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala u Federaciji BiH, donesenog 2014. godine, premijer FBIH Nermin Nikšić je između ostalog poručio:
„Naš put prema Evropskoj uniji, pravna sigurnost naše zemlje i dolazak investitora ovdje podrazumijevaju nedvojbenu spremnost da se borimo protiv korupcije i organizovanog kriminala i da konačno oni ljudi koji su ogrezli u kriminalu i korupciji, za to i odgovaraju. Naš jedini cilj je da posebni odjeli suda i tužilaštva Federacije profunkcionišu i rade svoj posao najbolje što mogu i znaju. Vlada Federacije je spremna uraditi na tom planu sve što može. Jasno nam je i da onog momenta kad ti odjeli počnu raditi, naće odmah nestati korupcija i kriminal, ali znamo da je i USKOK-u u susjednoj Hrvatskoj trebalo vremena da se profilira i počne davati rezultate“.
Nikšićevoj afirmativnoj frazi o borbi protiv pošasti korupcije i organiziranog kriminala nema se šta ni dodati ni oduzeti. Sjedi pet. No, Nikšićevo „ vezanje“ za hrvatski USKOK i aktuelna kadrovska rješenja za bh USKOK, naprosto nameću dvojbe, sumnje i špekulacije ne samo oko procedure imenovanja ( kod koje i početak i kraj,bez obzira na javni konkurs, imaju partijski hatišerif) nego oko profesionalne čednosti kadra i njegove eventualne „konekcije“ sa kriminalnim i sličnim miljeima.
Plenkijev prokurator „u raljama“ politike i kriminala
U nedavnom, državnom silom Plenkovićeve izvršne i zakonodavne mašinerije imenovanju Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika dogodilo se isto što uočavamo kao osnovnu slabost u našem pravosudno-političkom sistemu- nema sigurnosnih provjera prije imenovanja. Mada Hrvatska vrši sigurnosne provjere svojih visokih dužnosnika, osim kad Plenki kaže „ne“. I Plenki je tako zažmirio na svoje plavo europejsko oko i nije tražio sigurnosnu provjeru za Turudića za koga se ispostavilo da je pravosudni duhovnjak notornog Zdravka Mamića ili prononsirane „djeve kriminala“ Josipe Rimac, pa se vascijela Hrvatska ismijava intimnim replikama prvog čovjeka hrvatskog USKOK-a (DORH) i njegove muze iz političko-kriminalnog miljea, znate već „ di si radosti“ i „ di si lipa“.
Država treba da kontinuirano i beskompromisno čuva stabilnost svih poluga vlasti i da sama ukazuje i rješava nasrtaje na sebe kroz nametnuta (obično partijska) personalna rješenja pogotovo ako se radi o pozicijama moći koje pojedincu omogućuju skoro neograničenu moć i skoro nikakvu kontrolu u eventualnom nezakonitom progonu.
Nikšićev izbor za direktora: Povezanost s kontroverzama i sumnjivim odlukama
Špekulacije oko imenovanja Sanina Bogunića , člana VSTV-a, za šefa bh USKOK-a prekinute su onog trena kada se ispostavilo da se Bogunić, u stvari, nije ni javio na javni poziv VSTV-a za poziciju posebnog zamjenika glavnog tužioca Federalnog tužilaštva, kolokvijalno šefa federalnog USKOK-a.
Među sedam imena najzvučnije je ime državnog tužioca Džermina Pašića koji je u međuvremenu odustao, a ostali kandidati su Aida Topalović, Pavo Radoš, Ćazim Serhatlić, Mona Meršnik, Arnela Garčević, te Ivana Petković tužioci manje-više nepoznati široj javnosti. No i „anonimni“ kandidati ( uostalom i Goran Salihović je svejevremeno kao strogi autsajder iz općinskog suda postao prvi čovjek Državnog tužilaštva, a „završio“ isto, kao manje-više svi glavni tužioci) „zaslužuju“ sigurnosne provjere i to najozbiljnije na nivou neke državne institucije , da ne bude nedoumica, skepsi i pitanja zbog sveopćeg urušavanja povjerenja građana u pravosuđe. Svjedočimo na dnevnoj (nervnoj) bazi o pravosudnim i obavještajnim aferama kao na industrijskoj traci u kojima glavne koruptivne uloge igraju ljudi iz vrha ovih institucija i na taj način iznutra potkopavaju integritet pravosudne piramide i policijsko-obavještajnih agencija.
Otuda i pitanje zašto se ne rade sigurnosne provjere sudija, tužilaca i ostalih funkcionera, kada, ispostavlja se kao faktura koju plaća cijela država, najveća opasnost po državu jesu „njeni „ ljudi udruženi sa licima kriminalno-mafijaške provenijencije? To kaže i Halil Lagumdžija, prva violina VSTV-a, skrivajući i vlastitu prestravljenost, konstatirajući da je hapšenjem predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca pravosuđe palo na najniže grane, pa bi se žargonski moglo reći da bh pravosudju javnost vjeruje koliko i evnuhu u spavaćoj sobi.
Bogunić, kao probni balon za federalnog Eliot Nesa
Ako i apstrahiramo kao nebitnu, a ona to svakako i nije, skepsu u pogledu dosadašnje uloge Nermina Nikšića na čelu Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH „ za vakta“ Osmana Mehmedagića Osmice i diskretnu skoro prefinjenu povezanost sa određenim ekonomskim lobijima, ostaje ipak pitanje kako je i na krilima koje i čije „procjene“ ili filtera, kao probni balon u javnost puštena glasina ili „prognoza“ da bi Sanin Bogunić (47) mogao biti idealni federalni Eliot Nes.
Dakako, niko i ne sumnja ( zar bi morao!?) u sterilne podatke iz njegove pravosudne biografije-kada je diplomirao, gdje, diplomski, magistarski, karijerni alpinizam od sudijskog pripravnika, preko pravnog savjetnika u Sudu BiH, kantonalnog tužioca, šefa odjela za privredni kriminal i korupciju, edukatora za procesno i materijalno krivično pravo, pa do člana VSTV-a 2021-2025. Štaviše i studijsko jednomjesečno educiranje u pravosuđu i organima za provođenje zakona SAD-a 2016. godine kao stipendiste Ministarstva vanjskih poslova SAD-a u potpunosti se uklapa u sliku navodne „američke podrške“ koja se potvrđuje pozivom Boguniću na transkontinentalni Molitveni doručak u Washington ove godine. Meni nešto Molitveni doručak nije neki argument u pogledu profesionalne čednosti, osim ako se pozivnica za Doručak ne ironizira u smislu ko je sve tu bio ( a bio je i Dačić i Vučić, pa što ne bi Bogunić) jer Ujka Sem zove sve sa bjelosvjetske liste koji javno ne pričaju protiv njega.
U sigurnosne provjere bi recimo išlo dubinsko istraživanje brojnih detalja i povezanih imena u vezi predmeta „Pravda“ kao „krunskog“ Bogunićevog „uspjeha“u kome je bilo svega pa čak i lažnih svjedočenja, a osnovu kojih je sačinjena spektakularna optužnica sa 45 optuženih koji su navodno „jevrejsku imovinu u Sarajevu preprodavali Arapima“, a na osnovu koje je Bogunić javno pohvaljen od Amerikanaca. Bogunić je tvorac optužnice u slučaju „Sarajevo Tower“ za koju se tvrdilo da je nastala na osnovu lažne krivične prijave, a da na kredibilna saznanja o tome koje je dobila glavna tužiteljicaTužilaštva KS Sabina Sarajlija da postupajući tužilac forsira montiranu optužnicu nije bilo reakcije. Bogunićevi predmeti u kojima je doživio fijasko su i optužnica protiv Živka Budimira zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja, ali i protiiv Dragana Lukača nakon što je Dragana Vikića poslao u penziju.
Nerasvijetljene su činjenice i motivi Bogunićeve naredbe SIPA-i da se od FUP-a izuzme spis „Atentat na ministra MUP-na Jozu Leutara“ te šta je sa ovim predmetom učinjeno do današnjeg dana. Prezime Bogunić ( nije riječ o tužiocu, ali ima svoj sigurnosni aspekt ) vezuje se za navodnu pljačku 37 kilograma platine i rodijuma tržišne vrijednosti tri miliona KM iz sefa upravne zgrade „Azota“ u Goraždu koja je stavljena na teret „žestokom momku“ Senadu Kobiliću koji je ubijen 2018.godine snajperom u mjestu Liskovac u blizini Gradiške. Iza Sanina Bogunića su i dva neuspjela pokušaja na poziciju glavnog tužioca ( jače su bile Dalida Burzić i Sabina Sarajlija) ali on je to kompenzirao pozicijom u VSTV-u, moguće uz podršku Halila Lagumdžije ( dugo kao sudija radio u Goraždu, Bogunićevom rodnom gradu) i Admira Suljagića, direktora Sekretarijata VSTV-a i „vlasnika pravosuđa“ (rodom iz Rogatice) takođe „umočenog“ u koruptivnu aferu sređivanja zatvorskih pogodnosti i drugih „aferimima“ zbog čega istragu protiv njega vodi Tužilaštvo BiH. Odnedavno u pojedinim medijima Bogunića se povezuje sa hercegovačkim biznismenom Ljiljankom Palcem koji navodno kontrolira Bogunića , a ide se i dotle da je Palac, nezvanično, finansirao Bogunićevo instaliranje u VSTV, što je , za sada, nergumentirano.
Hotel Emiran se pretvara u pravosudne odjele: Premještaju se federalne institucije
Palac je, kako je objavljeno, uhapšenom Ranku Debevecu uručio sat vrijedan 15.000 eura od kontraverznog hrvatskog bjegunca Zdravka Mamića. Pravosudna funkcionerska „tržišna“ cijena Sanina Bogunića značajno je porasla činjenicom da je u poziciji da direktno bira i smjenjuje buduće tužioce i sudije. Bogunić kao visoki pravosudni funkcioner jednom prilikom je „uhvaćen“ ( postoji objavljena fotografija) sa tužiocem o čijoj sudbini odlučuje u VSTV-u u druženju na jednoj od nogometnih utakmica reprezentacije BiH.
U to vrijeme protiv tog tužioca bio je veći broj disciplinskih prijava,a na nivou špekulacije bila je objava na jednom od bh portala da je u vrijeme kada je pomenuti tužilac bio suspendiran od prvostepene disciplinske komisije VSTV-a u njegovoj kući „ u posljednjih dvadesetak dana spavao najmanje jedan član VSTV-a“, što ne mora odmah da asocira na Bogunića, ali može, teoretski, zar ne. Takvi „detalji“ zasigurno narušavaju profesionalni integritet jer u Kodeksu tužilačke etike piše npr. da „ tužilac u svojim ličnim odnosima s pripadnicima pravne profesije izbjegava situacije koje bi opravdano mogle izazvati sumnju u njegovu nepristrasnost“ ali i da „ tužilac treba voditi račuuna da njegovi prijateljski odnossi sa licima koja su uključena u njegove predmete ili se pojavljuju kao stranke u postupcima u kojima on učestvuje ne stvaraju percepciju o postojanju sukoba interesa... .
Zanimljivo je još jedna „sigurnosna“ teza u vezi Sanina Bogunića koju je, posredno, otkrio bivši federalni premijer Fadil Novalić osuđen u aferi „Resporatori“ na šest godina zatvora. Novalić je optužio Almira Badnjevića, novoimenovanog direktora IDEEAA-e, bivšeg direktora firme Verlab (verifikacioni laboratorij) da je svjedočio protiv optuženih u predmetu „Respiratori“ jer, između ostalog, nije postao direktor „Ginexa“. Badnjević je to negirao. Gdje je tu Bogunić? Nigdje, ili, ipak, negdje, barem posredno? Naime, jedan od većih dioničara „Ginexa“ iz Goražda (većinski vlasnik je FBiH) je punac Sanina Bogunića i Almira Badnjevića- njih dvojica su , naime, oženili dvije sestre. Ne mora to, naravno, ništa da znači, ali, može, zar ne, u (polu)tajnoj slojevitosti sprege političkih veza, karijernih ambicija i pravosudne moći bez adekvatne kontrole. Tužilac Bogunić nije u ovom članku istaknut kao pravosudni problem ili slučaj, ali „koga su zmije ujedale i guštera se plaši“.
Evropski zvaničnici ne slučajno insistiraju na utvrđivanju profesionalnog integriteta nosilaca pravosudnih funkcija i najrigoroznijih sigurnosnih provjera spravom, jer je značajan broj bh tužilaca i sudija kompromitiran u medijima, neki od njih su procesuirani i sankcionirani, protiv jednog broja se vode istrage i disciplinski postupci,a o mnogima kruže glasine i špekulacije da održavaju „paralelne veze“ sa kriminalnim miljeom.
