Dok se svijet još uvijek trese od posljedica kratkog, ali brutalnog sukoba koji je u veljači 2026. promijenio Bliski istok zauvijek, iz Teherana i okolnih prijestolnica stižu signali koji mirišu na nešto što nitko prije nekoliko tjedana nije očekivao: mogući prekid vatre koji bi mogao prerasti u dublji politički sporazum. No, je li ovo stvarno svitanje mira ili samo taktička pauza u dugotrajnoj igri moći?
Posljednjih 48 sati donijelo je pravu diplomatsku oluju. Pakistanski načelnik stožera general Asim Munir slijeće u Teheran u trenutku kada se pakistanski premijer sprema za Peking – klasičan potez gdje Islamabad igra ulogu mosta između iranskih revolucionara i kineskih pragmatičara. Istovremeno, Katar šalje pregovarački tim u iransku prijestolnicu, koordinirano s Washingtonom. Ova mala, bogata emiracija, tradicionalno majstor back-channel diplomacije, ponovno se pozicionira kao neizostavni posrednik.
Ovi pokreti nisu slučajni. Oni dolaze nakon što je američki državni tajnik Marco Rubio uoči sastanka NATO-ovih šefova diplomacije u Švedskoj javno priznao “blagi napredak” u pregovorima. Rubio, poznat po oštroj retorici, ovaj put bira riječi pažljivo – ne pretjeruje, ali ni ne zatvara vrata. Ključna točka spora ostaje, naravno, Hormuški tjesnac, žila kucavica globalne energetske sigurnosti. Iranski potezi na moru su indikativni. Jučer je kroz tjesnac prošlo 35 brodova, dan ranije 31, pretprošli 28. Brojke nisu spektakularne u odnosu na predratnih stotinjak dnevno, ali predstavljaju jasan signal de-eskalacije. Teheran polako popušta stisak koji je držao svijet u šahu mjesecima. To nije milosrđe – to je kalkulacija. Nakon što je iranska ekonomija pretrpjela teške udarce, a režim suočen s unutarnjim pritiscima nakon gubitka vrhovnog vođe, otvaranje tjesnaca postaje valuta za pregovaračkim stolom.
Imenovanje Esmaeila Baghaeija, glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova, za službenog glasnogovornika iranskog pregovaračkog tima od strane predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, dodatno učvršćuje dojam ozbiljnosti. Baghaei nije novajlija; riječ je o iskusnom diplomatu koji poznaje zapadne pregovaračke obrasce. Njegovo uzdizanje sugerira da Teheran želi profesionalizirati i centralizirati svoju pregovaračku poziciju, izbjegavajući uobičajene frakcijske sukobe unutar režima.
Geopolitička matrica: Tko što dobiva?
Za Sjedinjene Države ovo je prilika da bez novog velikog vojnog angažmana postignu strateške ciljeve: ograničenje iranskog nuklearnog programa, slobodnu plovidbu Hormuzom i slabljenje iranske regionalne osovine. Trumpova administracija može tvrditi pobjedu ako uspije dobiti sporazum koji izgleda bolje od JCPOA-e iz 2015.
Za Iran je situacija egzistencijalna. Režim je preživio izravne udare, ali cijena je bila ogromna – ekonomska izolacija, poremećaji u lancima opskrbe i rizik od unutarnje nestabilnosti.
Otvaranjem tjesnaca i slanjem signala fleksibilnosti, Teheran pokušava kupiti vrijeme i legitimitet. Ključno pitanje je hoće li pristati na ozbiljna ograničenja obogaćivanja urana ili će tražiti “give and take” model u kojem zadržava stratešku ambiguoznost.
Pakistan i Katar ovdje igraju ulogu korisnih idiota ili genijalnih posrednika – ovisno o perspektivi. Islamabad koristi svoj utjecaj na Iran da ojača poziciju u kinesko-pakistanskom ekonomskom koridoru, dok Doha potvrđuje status diplomatske super-sile Zaljeva.
Realnost iza optimizma
Unatoč svim ovim pomacima, bilo bi naivno vjerovati da je mirovni sporazum na pomolu u klasičnom smislu. Ovo je prije vjerojatno “hladni mir” – krhki aranžman koji će zamrznuti sukob na nekoliko godina, ali ne riješiti duboke ideološke i strateške suprotnosti između Islamske Republike i Zapada.
Iran neće odustati od svoje regionalne projekcije moći preko proxyja, a Sjedinjene Države neće tolerirati iransku nuklearnu bombu. Hormuški tjesnac će ostati talac geopolitike – danas otvoreniji, sutra potencijalno ponovno zatvoren ako pregovori zapnu.
Pravi test dolazi u sljedećim tjednima: hoće li Baghaei i američka strana uspjeti pretvoriti “blagi napredak” u konkretne, verificirane ustupke? Ili će ovo biti još jedna epizoda u dugoj seriji bliskoistočnih pregovora gdje svi slave dogovor dok se pripremaju za sljedeću rundu sukoba?
Svijet gleda, nafta lagano pada, a diplomati u Teheranu, Dohi, Islamabadu i Washingtonu igraju partiju šaha u kojoj svaki potez može izazvati novi potres. Mir je moguć. Ali trajni mir? To bi zahtijevalo promjenu paradigme koju ni Teheran ni Washington trenutno nisu spremni prihvatiti.
