Na idealnom mjestu u centru Sanskog Mosta, tik uz obalu rijeke Sane uz obnovljeni gradski most na glavnom gradskom Trgu ljiljana, neposredno uz zgradu općinske administracije, hotel „Sanus“, potpuno prazan zarasta u korov okolne vegetacije.
Za nepovejerovati. Ugostiteljsko-turistički objekat koji je mogao i trebao da svom vlasniku donese ozbiljan profit i biti na opće dobro lokalnoj zajednici posljednje dvije decenije pretvorio se u mjesto za izbjegavanje. Iskrene Sanjane duša boli u šta se pretvorio nekadašnji ukras grada koji je prije rata bio osovina razvoja turizma.
Izgrađen je 1971.godine, tada je bio hotel „B“ kategorije sa 68 ležaja i sa 980 sjedećih mjesta. Tadašnja vrijednost hotela iznosila je 6,6 miliona dinara. O kojoj se vrijednosti radi, neka posluži poređenje-1972. godine Općina Sanski Most zadužila se kod tadašnje Privredne banke Sarajevo za 570.000 dinara da izgradi uređaj za prečišćavanje vode u vodovodu Zdena.
Nakon rata 2002. godine kupio ga je vrlo jeftino javnim upisom dionica i postao većinski vlasnik sanski poduzetnik Muhamed Kumalić. U početku dok je morao da ispunjava uslove iz privatizacijskog ugovora hotel „Sanus“ je donekle potvrđivao da bi mogao biti pokretačka snaga sanskog turizma i ugostiteljstva. Hotel je jedno vrijeme bio stjecište različitih događaja, muzičkih, kulturnih, sportskih, konferencija, seminara i sl.
Nakon toga polako ali sigurno pretvarao se u ono na šta danas liči- na oronulu ugostiteljsku razvalinu od koje svi bježe. Dio obale kod hotela za koji je hotel dobio koncesiju na nekoliko decenija pravo je ruglo. Na potpuno zapuštenoj hotelskoj terasi između keramike izrasla je trava, a hotel se vodi da radi.
Niti općinska administracija , niti drugi nivoi vlasti, lokalna udruženja i građani imaju bilo kakvu suradnju sa hotelom, a bilo je dobronamjernih inicijativa i pokušaja. Grad od hotela nema nikakve koristi a sa vizeulne strane Sanskom Mostu služi da smeta.
Dvadesetogodišnja fasada hotela stvara lažni dojam kako ovdje sve funkcionira. Mnogi će reći,praktično većina, da je sa vlasnikom hotela apsolutno nemoguće bilo šta konkretno i uspješno dogovarati. Kako tada, tako i danas.
Niko ne zna, niti bilo koga to zanima, da li hotel uopće ima zaposlenih (kažu da ima), da li u njemu iko odsjeda ili spava (priča se da se i to dogodi sporadično), niti kakve planove ima i dalje isti vlasnik ( a vjerovatno ni on ne zna ).
Uostalom, niko se i ne sjeća da ga je sreo u gradu, a pogotovo da je bio sudionik nekog društvenog događaja. Češće se može vidjeti na tranzitu gdje ima svoje stovarište građevinskog materijala i gdje , po pričama poznanika, uglavnom nešto „švajsuje“. U hotelu „Sanus“ koliko je poznato iznajmljuje se samo prostor za jedan frizerski salon u prizemlju, i povremeno radi kafić u prizemlju. Prema izvještajima o bonitetu portala Company Wall Business hotel „Sanus“ osnovan je 5.septembra 2002. godine.
Kao vlasnici se pored pomenutog Kumalića pominje i Šerif Alibabić, u gradu na Sani nepoznato ime. Objekat nema poreskog duga, a u ranijem periodu 2007., 2009. i 2012. godine bio je u finansijskoj blokadi.
Sažeci finansijskih izvještaja posljednje tri godine pokazuju stagnaciju ukupnih prihoda sa blagim padom.Rashodi su na nivou prihoda, pa su iskazani dobici na kraju godine minijaturni- 2021. godine svega 2272 KM, naredne 2111 KM,a za 2023. godinu vjerovatno i manji , jer je ukupni prihod manji za oko 50.000 KM u odnosu na 2022 godinu.
Za hotel „Sanus“ indirektno vezana je jedna velika afera sa tragičnim krajem. Godine 2004. u maju tadašnja recepcionerka hotela Amina Šabanagić, nakon završene druge smjene izišla je iz hotela i krenula kući gdje je stanovala sa roditeljima u blizini gradskog mezarja Greda. Na mračnom neosvijetljenom makadamskom putu koji je vodio njenoj kući presreo ju je Admir Karabegović prisilno odveo na mezarje, silovao je i potom zadavio. Ubica je otkriven i pronađen devet godina kasnije. Osuđen je na 35 godina zatvora.
Ubica nije imao nikakve veze sa hotelom. Tačno je da se tokom višegodišnje istrage mnogo toga dešavalo oko hotela i njegovog vlasnika, istražitelji su provjeravali sve, čak i poslovanje hotela, ugovor o privatizaciji i sve druge moguće detalje koji bi eventualno mogli dovesti do otkrivanja motiva svirepog ubistva prelijepe djevojke koja je u hotelu radila tek dva mjeseca i nije primila čak ni prvu plaću.
No, bez obzira na ovu tragediju i sve što se tada pominjalo u vezi hotela, a pogotovo na vremenski odmak , ubistvo nesretne recepcionerke možda je samo u početku donijelo negativni publicitet vlasniku i hotelu.
Sve poslije što se dešavalo sa ovim ugostiteljskim objektom nema veza ni sa čim , osim sa njegovim vlasnikom i „ načinom“ na koji vodi ovaj objekat.
