Hrvatska planira značajan zaokret u energetskoj politici kroz uvođenje nuklearne energije u civilne svrhe, što bi prema novom zakonskom okviru moglo postati jedan od ključnih stubova elektroenergetskog sistema u narednim decenijama.
Ministar privrede Hrvatske Ante Šušnjar predstavio je u Hrvatskom saboru prijedlog zakona o razvoju nuklearne energije, kojim se prvi put formalno definiše strateški okvir za razmatranje i potencijalno korištenje ove tehnologije. Plan je da do 2040. godine nuklearna energija učestvuje sa najmanje 30 posto u ukupnoj potrošnji električne energije u zemlji.
Šušnjar je naglasio da usvajanje zakona ne znači automatsku izgradnju nuklearne elektrane, niti unaprijed određuje konkretne projekte, već uspostavlja pravni i institucionalni temelj za dugoročno planiranje, istraživanje i razvoj u ovom sektoru. Prema njegovim riječima, fokus je na stvaranju uslova za eventualnu primjenu nuklearne energije uz najviše standarde sigurnosti.
U obrazloženju prijedloga istaknuto je da Hrvatska želi ojačati energetsku sigurnost, smanjiti zavisnost od uvoza i istovremeno doprinijeti smanjenju emisije stakleničkih gasova. Nuklearna energija se u tom kontekstu predstavlja kao dio šireg evropskog trenda u kojem se, uz obnovljive izvore, traže stabilni i pouzdani izvori bazne energije.
Program razvoja nuklearne energije do 2040. godine usvajao bi se u Hrvatskom saboru na prijedlog Vlade, a zakon predviđa i izgradnju regulatornih i stručnih kapaciteta potrebnih za eventualno upravljanje takvim sistemom.
Posebna pažnja posvećena je pitanju radioaktivnog otpada, za koji je navedeno da će se tretirati u skladu s domaćim zakonodavstvom i međunarodnim standardima, uz stroge sigurnosne procedure i nadzor nad svim fazama upravljanja.
Tokom saborske rasprave većina zastupnika podržala je zakon, uz ocjenu da bi nuklearna energija mogla imati važnu ulogu u stabilizaciji elektroenergetskog sistema Hrvatske, posebno u kombinaciji s rastućim ulaganjima u obnovljive izvore energije poput vjetroelektrana i solarnih postrojenja.
Ipak, dio rasprave bio je usmjeren i na potrebu dodatnih garancija u pogledu sigurnosti, finansijske opravdanosti i dugoročnih troškova, s obzirom na to da se radi o strateškoj odluci koja bi mogla oblikovati energetsku politiku zemlje u narednim decenijama.
