Hrvatska mora implementirati europsku direktivu o transparentnosti plaća do 7. juna, što bi trebalo označiti kraj raširene prakse u kojoj poslodavci ne navode iznose plaća u oglasima za posao, već ih tretiraju kao poslovnu tajnu. Cilj je uvesti veći red na tržište rada i osigurati pravednije uvjete za radnike.
Trenutno oko 80 posto hrvatskih tvrtki u svojim oglasima koristi sintagmu „ugovorna plaća“. Nije neuobičajeno da organiziraju četiri kruga intervjua tokom dva mjeseca za poziciju s plaćom od 1100 eura, a zatim izraze iznenađenje nedostatkom kvalitetnih radnika. Istovremeno, za minimalnu plaću često se traže „motivirani i ambiciozni“ kandidati s najmanje pet godina iskustva i znanjem dva strana jezika, koji nude posao u „mladenačkom“ ili „obiteljskom“ okruženju.
Sve više mladih odbija odgovoriti na takve oglase. Ne traže samo plaću za život, već i održivost i poštenje od poslodavca čiji cilj nije samo pronaći nekoga ko će cijeli dan raditi za minimalna primanja.
Takav pristup demotivira mnoge mlade ljude i ostavlja dojam nedostatka transparentnosti, što je jedan od razloga zašto napuštaju Hrvatsku. Dok su u zapadnim zemljama jasni i transparentni uvjeti rada postali norma, u Hrvatskoj se plaće često skrivaju ne samo od kandidata, već i od postojećih zaposlenika. To dovodi do situacija u kojima dva zaposlenika na istom radnom mjestu, s istim obrazovanjem i iskustvom, mogu imati i do 100 posto različite plaće, što postavlja pitanja o zakonitosti i pravednosti sistema nagrađivanja. Procese zapošljavanja dodatno opterećuju zastarjele procedure, duga vremena čekanja i nedostatak osnovnih informacija poput razine plaća i radnog vremena, dok se zakonski zajamčena prava često predstavljaju kao posebne pogodnosti.
Hrvatski zavod za zapošljavanje trenutno ima oko 86.000 nezaposlenih, dok istovremeno traži više od 65.000 sezonskih radnika za nadolazeću sezonu. Uprkos velikoj potražnji, u tim oglasima rijetko se spominju konkretne plaće. Umjesto toga, koriste fraze poput „konkurentna plaća“, uz obećani smještaj i mogućnost stalnog zaposlenja. U praksi to znači da kandidati ključne informacije saznaju tek u kasnijim fazama procesa selekcije, ako uopće saznaju.
U takvom okruženju ne čudi da pripadnici Generacije Z u prosjeku ostaju na jednom radnom mjestu samo oko godinu dana, dok poslodavci tvrde da ne mogu pronaći i zadržati mlade radnike.
