Na bh. političkoj sceni, gdje su “spasioci” uvijek isti, a narodu je dodijeljena uloga taoca, ponovo se javlja stari igrač – Dragan Čović.
Lider HDZ-a BiH, koji već decenijama svira istu melodiju o “evropskim vrijednostima” dok u praksi njeguje politiku podjela i selektivne brige, sada pokušava izvući iz blata svog partnera i saputnika – Milorada Dodika.
Jer, ako tone Dodik, zna Čović, može i on ubrzo za njim. A političko dno je puno gužve – jedni već odavno leže po presudama, drugi čekaju svoj red.
Čovićev poziv na razgovore sa svim političkim strankama zvuči kao da su u pitanju “nacionalni interesi”, ali iza tog šupljeg eufemizma stoji samo jedno – spašavanje prijatelja osuđenika, ali i vlastite kože. Jer Dodik, koji je godinama bio Čovićev najodaniji saveznik, sada posrće pod težinom sudskih presuda i međunarodnih sankcija. Njihovo višegodišnje bratstvo, temeljeno na uzajamnom preživljavanju i očuvanju fotelja, sada se pretvara u zajednički strah od političkog ponora.
I dok se Čović predstavlja kao “čuvar unutrašnje sigurnosti” i promotor reda, jasno je da ga ne zanima sigurnost građana Bosne i Hercegovine. Za njega postoje samo “njegovi” – Hrvati, ali ni njihovi problemi u entitetu RS ga ne diraju. Jer da ga diraju, zar bi ikada šutio dok Dodik briše Hrvate u RS-u sa političke mape? Naravno da ne. Ali kad treba braniti Dodika, onda je spreman postati i spasilac i mirotvorac i promicatelj evropskog puta.
Njegove poruke o gradnji vjerskih objekata, uz aluzije na Mostar i Stolac, pokazuju svu ciničnost njegove politike – za Bošnjake ne mari, ni žive ni mrtve. Ako je neko sahranjen, harem se može pretvoriti u gradilište, jer šta vrijede kosti Bošnjaka kad je “komponenta H” odlučila drugačije? A Evropska unija šuti, klimajući glavom na svaku priču o “evropskim vrijednostima” dok se iste gaze na mezarjima i spaljenim temeljima.
Čović zna da je Dodik izgubio dah. Onaj isti Dodik koji mu je pomagao kad su njega pritiskali, sada se davi u vlastitim aferama i presudama. A prijateljstvo u njihovoj verziji politike znači – ako padne jedan, obavezno će povući i drugog. Zato Čović danas vrišti da treba razgovarati, da treba “smiriti situaciju”, da treba tražiti kompromis. Jer zna da bez Dodika ostaje sam na vetrometini, bez zaštitnog zida koji je godinama gradio na leđima drugih naroda.
No, građani Bosne i Hercegovine, koji su već desetljećima taoci ove mafijaške političke ljubavi, ne trebaju se zavaravati – Čović ne spašava državu, niti građane. On spašava sebe. Spašava fotelju. Spašava privilegije koje su i njega i Dodika držale iznad zakona, dok obični ljudi grcaju u nepravdi, bijedi i stalnoj političkoj krizi.
A da ironija bude veća, upravo ti “čuvari evropskih vrijednosti” vraćaju zemlju u mračne rovove prošlosti. Njihova vizija BiH nije multietnička, nije demokratska, nije evropska – ona je getoizirana, podijeljena i obespravljena. I u toj viziji Bošnjaci su samo broj koji se može prebrisati, pa čak i mrtvi mogu biti zgaženi za gradnju novih simbola “njihove” dominacije.
Ako bi Dodik i Čović otišli zajedno u političku penziju – to bi za ovu zemlju bila možda jedina prava reforma u posljednjih 30 godina. No, problem je što u ovom začaranom krugu uvijek ima novih klonova, spremnih da nastave istu igru. Zato je na građanima da shvate – spas neće doći od “spasilaca”. Jer kad god Dragan Čović dođe da “spasi”, znajte da će u konačnici spasiti samo sebe i svoje, a sve ostale ostaviti da se guše u istom mulju u kojem je već odavno potonuo njegov prijatelj Dodik.
