Neophodnost napuštanja multilateralne birokratije i repozicioniranja nacionalne države kao glavnog arhitekte sigurnosti, trgovine i demokratske odgovornosti u eri rivalstva s autokratskim silama.
Promjene moći nikada nisu lake, a danas se dešava velika promjena,
ne samo između rivalskih država, već između konkurentskih pristupa međunarodnom poretku. Ovo je sukob dva operativna sistema.
Između jedne koja tvrdi da se globalni izazovi mogu riješiti samo putem nadnacionalnih institucija i druge koja insistira na tome da nacionalna država ostaje jedini temelj legitimne vlasti i efikasnog djelovanja.
Decenijama je pristup „globalizacija na prvom mjestu“ dominirao zapadnom mišlju, pretpostavljajući da sigurnost, migracije, pandemije i klima zahtijevaju centralizirana rješenja i multilateralna pravila.
Međutim, rezultati ovog modela bili su neujednačeni, ako ne i potpuni neuspjesi, jer uprkos beskrajnim pregovorima, emisije nastavljaju rasti i nijedna velika ekonomija nije na putu da ispuni ciljeve Pariškog sporazuma o klimi.
Migracije su destabilizirale domaću politiku mnogih zemalja, dok su oružani sukobi brojniji nego ikad od kraja Hladnog rata. Pandemija COVID-19 otkrila je neuspjehe globalnog upravljanja zdravstvom, dok je Kina selektivno iskorištavala međunarodna pravila kako bi akumulirala ekonomsku i tehnološku moć, diskreditirajući ideju da bi integracija stvorila partnera za saradnju.
Nakon 1945. godine, SAD su predvodile stvaranje UN-a, MMF-a i WTO-a, ali su se vremenom ova tijela razvila u autonomne entitete koji često ignorišu interese država koje ih finansiraju i djeluju bez odgovornosti.
Vjerovanje da će slobodna trgovina ublažiti siromaštvo sukobilo se sa stvarnošću kineskih subvencija i nepoštenih praksi, protiv kojih se WTO pokazao nemoćnim da disciplinuje ukorijenjeni protekcionizam.
Novi operativni sistem mora početi s nacionalnom državom, budući da su države te koje posjeduju stvarna sredstva – prihode, infrastrukturu i silu – za finansiranje, reguliranje i provođenje zakona. U demokratiji, odgovornost je direktna između vlade i građana. Ovaj lanac se prekida kada se ovlaštenja delegiraju međunarodnim birokratama koje se ne suočavaju s posljedicama svojih propusta.
Efektivna saradnja ne može se ostvariti kroz univerzalne okvire sa suprotstavljenim interesima koji proizvode paralizu, već kroz "koalicije voljnih" gdje se države slažu o ciljevima i sredstvima.
Savezi poput NATO-a su uspješni upravo zato što ne zamjenjuju nacionalne vojske, već se oslanjaju na kvalitet i spremnost nacionalnih snaga država članica. Primjeri poput programa PEPFAR za borbu protiv AIDS-a administracije Busha ili Inicijative za sigurnost od širenja oružja (PSI) pokazali su da dobrovoljne, državne inicijative daju praktične rezultate tamo gdje globalne institucije zakažu.
Na primjer, PSI nije bio nadnacionalni ugovor, već mehanizam za razmjenu obavještajnih podataka i zaustavljanje ilegalnih pošiljki oružja, oslanjajući se na nacionalne vlasti.
Čak i u oblasti razvoja, ekonomisti poput Williama Easterlyja tvrde da nikakva količina strane pomoći ne može zamijeniti domaće reforme i državne kapacitete. U Africi, "Nacionalni energetski paktovi" iz 2025. godine dokazuju da je nacionalno vlasništvo nad reformama efikasnije od UN-ovih programa koji se kreću odozgo prema dolje.
Ova korekcija kursa ne znači izolaciju ili napuštanje saradnje, već realnu procjenu ograničenja multilateralnih institucija, koje bi trebale služiti samo koordinaciji i razmjeni informacija kada se interesi poklapaju.
Spori sistemi zasnovani na konsenzusu učinili su demokratske države ranjivim na izazove iz Kine, koja iskorištava sklerotičnu birokratiju STO-a kako bi dominirala strateškim industrijama poput čelika i solarne energije prije nego što međunarodni sudovi mogu presuditi.
Današnja geopolitička stvarnost zahtijeva da demokratske države prestanu da se pokoravaju globalnom poretku koji često štiti počinitelje kršenja, kao što se vidi u Vijeću UN-a za ljudska prava, kojim manipulišu autoritarni režimi kako bi izbjegli cenzuru. Pravi napredak dolazi iz uvjerenja, konkretnih akcija i direktne saradnje između odgovornih vlada koje usklađuju svoje nacionalne interese. Ovaj model usmjeren na državu ne samo da će proizvesti opipljive i pozitivne rezultate u sigurnosti i ekonomiji, već će i održati demokratske vrijednosti na uvjerljiviji način nego što bi to birokratska arhitektura globalnih institucija ikada mogla.
Amerika i njeni saveznici moraju pronaći vlastita rješenja za glavne probleme ovog doba, vraćajući državu u središte praktičnog djelovanja i braneći suverenitet kao glavno sredstvo garantiranja dobrobiti svojih građana. Globalni okvir, koji često funkcionira kao pasivan glas koji zasjenjuje stvarne uzroke problema, mora biti zamijenjen proaktivnom obavezom u kojoj države preuzimaju odgovornost za emisije, sigurnost lanaca snabdijevanja i kolektivnu odbranu. Samo reaktiviranjem moći demokratske države i njene odgovornosti prema narodu, slobodni svijet može se nositi s egzistencijalnim krizama i strateškom konkurencijom s autokratskim silama, a da se ne "utopi" u gustim mrežama multilateralne diplomatije koja je izgubila svoju efikasnost.
Ovaj prelazak na novi operativni sistem je neophodan kako bi se osiguralo da alati upravljanja brzo i precizno reaguju na potrebe 21. vijeka, čineći međunarodnu saradnju sredstvom za postizanje rezultata, a ne samim ciljem koji štiti trenutni sklerotični status quo.
