U nastavku žustre rasprave u Narodnoj skupštini Srbije, predstavnici opozicije obratili su se vladajućoj većini i njihovoj ekipi riječima koje se rijetko čuju u parlamentu u Beogradu: „Vi se igrate nečim što je toliko ozbiljno i teško kao što je genocid, a niste spremni da se suočite s tim i da shvatite da genocid nije stvar brojki — nije pitanje da li je ubijeno sto ili sto hiljada ljudi.
Genocid je pitanje namjere: da se jedan narod sistematski uništi, da nestane. Sama činjenica da su građani Srebrenice odvajani na muške i ženske, što su snimci jasno dokumentovali pred Haškim sudom, pokazuje tu genocidnu namjeru. Molim vas da ovaj prijedlog uzmete ozbiljno, da otvorimo raspravu o ovoj temi, da se konačno suočimo sa zločinima i genocidom počinjenim u naše ime. Ne treba nas biti stid, već treba skupiti snagu i hrabrost da se suočimo, da se ne dogodi da sutra ministar odbrane pozove Ratka Mladića da predaje mladim pitomcima na Vojnoj akademiji.“
Ovakve riječi odmah su dočekane na nož od strane ljubitelja Ratka Mladića i njegove krvave ostavštine. Propagandne mašinerije i tabloidi zdušno su izbacili naslove u stilu: „Usvojen zakon: Srbi će u zatvor ako ne priznaju da su genocidaši!“ — samo još jedan dokaz koliko je društvo zatrovano negiranjem i mitomanijom.
U jednom intervjuu, jedan od najglasnijih zastupnika istine o Srebrenici istakao je da je Sarajevo bilo pod opsadom skoro četiri godine, da je u Srebrenici počinjen genocid, a da su svega desetak kilometara od Beograda pronađene masovne grobnice ispunjene tijelima žena, djece i staraca albanske nacionalnosti. „Ta su pitanja otvorena još u vrijeme Zorana Đinđića, ali ništa se nije desilo. U međuvremenu je žrtvi oduzeto pravo na to da bude žrtva — dehumanizovana je, izvrgnuta ruglu“, naglašeno je tada.
Nadalje, rečeno je: „'Mi saosjećamo, mi razumijemo…', ponavljaju političari i javnost. Ma, ne razumijete vi ništa. Dok svaki od vas ne ode u Potočare i ne pokloni se nad tabutima, neće shvatiti šta se tamo dogodilo i za šta snosimo kolektivnu odgovornost. Ovo govorim iz ličnog iskustva.“
Falsifikovanje novije historije direktno je povezano s neprekidnom revizijom prošlosti i pokušajima rehabilitacije četničkog pokreta. „Kao uvjeren antifašista, očajan sam što živim u društvu u kojem se istorija konstantno prekraja. Danas su pred zakonom izjednačeni antifašisti i kvislinzi, partizani i četnici. To je rezultat višegodišnje kampanje kojom se izvrće stvarnost: dželat postaje žrtva, a žrtva biva svedena na statističku fusnotu“, upozoreno je tada.
Oni koji glasno upozoravaju na ove devijacije postaju mete za odstrel. Godinama unazad, najglasniji borci protiv režima, protiv nacionalizma i negiranja genocida, kleptokratije, državnog kriminala i ekstremne desnice, podnose ogromnu ličnu cijenu. Izloženi su neprekidnim prijetnjama smrću, medijskim linčevima, pokušajima fizičkih napada i ucjenama. Često su prinuđeni da sele svoje porodice, mijenjaju gradove, dok policija mirno posmatra i ne preduzima apsolutno ništa.
U zemlji u kojoj vođa paravojne formacije „Beli orlovi“ urla po televizijama da su ljudi koji upozoravaju na genocid „nacionalni neprijatelji“ zbog porijekla, jezika ili imena, i gdje se svakodnevno slavi zločince, očekivati kolektivno suočavanje s prošlošću djeluje kao fantazija.
Na kraju, mnogi se pitaju kako objasniti „nespretne“ izjave ili korake pojedinih opozicionih lidera. Možda su podlegli pritisku okruženja, možda se izgubili u kalkulacijama koalicija koje okupljaju i rigidne nacionaliste, a možda su jednostavno posustali pod težinom sistematskog linča.
Ali jedno je sigurno: potrebno je imati hrabrost reći istinu, bez kalkulacija i bez pokušaja da se udovolji onima koji negiraju zločine. Jer, ima nas — barem 15 procenata — koji bismo potpisali svaku rečenicu o genocidu, suočavanju s prošlošću i borbi za dostojanstvo žrtava. I nas neko mora da predstavlja.
Na kraju, možda nije na odmet podsjetiti sve političare: „Došli ste u ozbiljne godine, zašto biste kvarili svoju biografiju?“
Hoće li Srbija imati snage da se pogleda u ogledalo i konačno izgovori tu riječ — genocid — ili će nastaviti da pliva u močvari laži i nacionalističkih mitova? Odgovor na to pitanje odrediće budućnost cijelog regiona.
