U ovoj realnosti, Kosovo ne može i dalje biti držano u nejasnom sigurnosnom statusu, jer je dvosmislenost opasnost, a ne kompromis...
U vrijeme kada se ravnoteža sigurnosti u Evropi prepravlja pod pritiskom rata u Ukrajini i rastućeg geopolitičkog rivalstva, svaki politički korak koji utiče na evroatlantsku arhitekturu dobija višestruku stratešku težinu. U tom kontekstu, inicijativa za rezoluciju u američkom Kongresu o podršci integraciji Kosova u NATO nije samo diplomatski signal, već pokazatelj da se status quo „sivih zona“ na Balkanu sve više smatra neodrživim.
Po prvi put nakon relativno dugog perioda, pitanje članstva Kosova u najvećoj svjetskoj vojnoj alijansi vraća se u središte međunarodne debate, ne kao dugoročna težnja, već kao nužnost direktno povezana s regionalnom stabilnošću i kolektivnom sigurnošću u Evropi.
Zapadni Balkan, koji je dugi niz godina tretiran kao periferno pitanje, vraća se u fokus kao prostor gdje se sukobljavaju interesi velikih sila i gdje hibridni instrumenti, politički utjecaj, dezinformacije, finansiranje lokalnih mreža, podsticanje kontroliranih kriza, pronalaze povoljno tlo. U ovoj realnosti, Kosovo ne može i dalje biti držano u nejasnom sigurnosnom statusu, jer je dvosmislenost rizik, a ne kompromis.
Od proglašenja nezavisnosti 2008. godine, Kosovo je izgradilo jasan evroatlantski politički identitet. Preko 120 međunarodnih priznanja, snažno partnerstvo sa SAD-om i konsolidovane veze sa većinom zemalja NATO-a pozicionirale su ga kao aktera koji teži stabilnosti, a ne avanturi. Ali ovdje leži paradoks: zemlja koja deklariše svoju stratešku orijentaciju i gradi kapacitete u skladu sa zapadnim standardima, ostaje izvan osnovne garancije koja sigurnost čini kredibilnom, kolektivne odbrane.
Najveći jaz dolazi iz Srbije, koja i dalje odbija priznati Kosovo i vodi dvostruku politiku: na papiru teži evropskim integracijama, u praksi održava bliske veze s Rusijom. Ovo pozicioniranje nije neutralnost, već prostor za manevar ruskog utjecaja i za destabilizirajuće operacije u regiji. Nasilni incidenti na sjeveru, povezani s Milanom Radoićem i napadi na međunarodne snage i lokalne institucije, jasan su dokaz da tenzije nisu „zamrznute“, već da su privremeno upravljane i da se mogu ponovo aktivirati u bilo kojem trenutku.
Upravo iz tog razloga, ideja da se stabilnost može održati bez snažne sigurnosne garancije postaje sve neodrživija svakim danom. Balkan nas je naučio jednostavnu lekciju: bez kredibilnog odbrambenog okvira, svako političko i institucionalno dostignuće ostaje krhko. A krhkost je poziv na pritisak.
Jedan od najjačih argumenata u korist članstva je razvoj Bezbjednosnih snaga Kosova (KSB). Njihova transformacija iz snaga s prvenstveno civilnim mandatom u modernu vojnu strukturu značajno je napredovala. Podrška međunarodnih partnera, povećanje kapaciteta obuke i opreme, učešće u zajedničkim vježbama i usklađivanje s modernim doktrinama pokazuju da KSB nisu u embrionalnoj fazi, već u fazi konsolidacije. Ovo opovrgava klasičan prigovor: da Kosovo „nije spremno“. U smislu izgradnje kapaciteta i strateške orijentacije, ono čini svoj dio.
Trilateralni vojni sporazum između Kosova, Albanije i Hrvatske također učvršćuje ovaj put. Povećava interoperabilnost, jača saradnju u obrazovanju, obuci, vježbama i potencijalno u odbrambenoj industriji. Za Kosovo je ovo konkretan način produbljivanja praktične integracije sa standardima NATO-a kroz dvije države članice. Ali mora se jasno reći: nijedan regionalni sporazum, ma koliko koristan bio, ne zamjenjuje Član 5. Pripremni koraci sami po sebi nisu garancija.
Tu dolazi do izražaja težina američke rezolucije. Ona prebacuje pitanje Kosova iz "unutrašnje balkanske diskusije" u pitanje evropske sigurnosti. A dotiče se i glavnog političkog čvora unutar samog saveza, država koje još uvijek ne priznaju Kosovo - Grčke, Rumunije, Slovačke i Španije.
Ovo nije stvar protokola. To je blokada koja proizvodi strateški vakuum. A strateški vakuum, posebno danas, ne ostaje prazan, njega popunjavaju vanjski akteri, uvezene krize i destabilizirajući scenariji.
U vrijeme kada se Evropa suočava s ruskom agresijom i stalnim tenzijama na istoku, Balkan ne može ostati "siva zona". Svaka sigurnosna rupa u ovoj regiji je prilika za intervenciju. Integracija Kosova u NATO bi zatvorila jednu od tih rupa i ojačala sigurnosnu arhitekturu u jugoistočnoj Evropi.
Štaviše, članstvo bi donijelo direktan efekat odvraćanja. Kolektivna odbrana mijenja strateške proračune, tako da svaka prijetnja Kosovu više ne bi bila pitanje jedne zemlje, već odgovornost cijelog saveza. To je razlika između stabilnosti kojom se upravlja improvizacijama i stabilnosti zagarantovane strukturom.
Integracija Kosova u NATO nije samo pitanje budućnosti Kosova. To je pitanje stabilnosti cijelog regiona i kredibiliteta same evroatlantske arhitekture u eri neizvjesnosti. Držanje Kosova po strani znači držanje Balkana otvorenim za pritiske i intervencije. Približavanje Kosova NATO-u znači zatvaranje nepotrebnog fronta opasnosti. Stoga se ovo ne bi trebalo posmatrati kao daleki cilj. Trebalo bi se tretirati kao hitan strateški prioritet u interesu Kosova, NATO-a i dugoročnog mira u Evropi.
