Poznata izreka kaže da oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da je ponove, a u kontekstu američko-iranskih odnosa, ovo se svakako može primijeniti na poteze predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji se mora vratiti samo 46 godina u prošlost da vidi u kakav problem bi mogao doći zbog odluke da napadne Iran.
Vanjska politika često igra važnu ulogu u visokoj politici SAD-a, a Trump je na izolacionističkim principima, kroz njegovu krilaticu "Amerika na prvom mjestu", osvojio glasače kojima je bilo dosta "ratova bez kraja", posebno na Bliskom istoku.
Ipak, samo godinu dana nakon njegove inauguracije, Trump je uključio Ameriku u otvoreni rat s Iranom, što je duboko zatreslo njegovu glasačku bazu.
Međutim, Trump je mogao pogledati u relativno blisku prošlost kako bi vidio šta vanjskopolitička kriza s Iranom može uraditi jednom američkom predsjedniku.
Iran je (in)direktno srušio Cartera
Prije 46 godina, odnosno u novembru 1980. godine, tadašnji predsjednik SAD-a Jimmy Carter je pokušao da drugi put pobijedi na predsjedničkim izborima, a protivnik mu je bio Ronald Reagan.
Prije nego što su i otvorene kampanje, Carter je imao veliki vanjskopolitički problem - ogroman broj američkih talaca u Iranu.
Naime, 1979. godine je srušen prozapadni režim u Iranu kojeg je predvodio šah Muhamed Reza Pahlavi, a uspostavljena je vlast pod ajatolahom Ruholahom Homeinijem.
Nakon što je provedena revolucija, tačnije 4. novembra 1979. godine, velika grupa studenata i građana Irana je srušila ogradu na ulazu u Ambasadu SAD-a u Teheranu, a zatim je oteto 66 građana SAD-a.
Uslijedila je kriza od čak 444 dana koja je imala katastrofalne posljedice po Carterovu predsjedničku kampanju.
Prije svega, činjenica da su mahom studenti uspjeli da potpuno zauzmu američku ambasadu u Teheranu te da vojska SAD-a nije uspjela da ih spasi, jako se loše reflektovala na njega kao lidera.
Situacija je pogoršana kada je propala operacija "Eagle Claw", provedena 24. aprila 1980. godine, odnosno kada je predsjednička kampanja u SAD-u već počinjala.
"Orlova kandža" pokazala slabost američke vojske, a Reagan je to znao iskoristiti
U ovoj operaciji je, uz odobrenje Cartera kao vrhovnog komandanta, američka vojska pokušala da spasi taoce tako što je aktivirana specijalna jedinica Delta Force u jednoj od svojih prvih akcija.
Američka vojska je poslala osam helikoptera u iransku pustinju koji su trebali biti iskorišteni za misiju spašavanja, ali je samo pet stiglo u operativnom stanju. Kako je plan bio da se operacija obustavi ako manje od šest helikoptera bude operativno, Carter je naredio odustajanje.
Ipak, tu nije bio kraj, jer se jedan od helikoptera sudario s transportnom letjelicom, a u ovom incidentu je poginulo osam američkih vojnika.
Ovaj neuspjeh je u američkoj javnosti postao znak ozbiljnih problema unutar vojske SAD-a, a za to je okrivljen Carter, što je samo dodatno pogoršalo njegovu kampanju, već oštećenu činjenicom da je većina talaca nakon pola godine i dalje bilo u Teheranu.
To je iskoristio njegov protukandidat Ronald Reagan, republikanski guverner Kalifornije, koji je kampanju izgradio na ponovnoj izgradnji "moćne američke vojske", često spominjući uspjehe SAD-a u Drugom svjetskom ratu.
Rezultat je bio i više nego jasan - Carter je u novembru iste godine osvojio većinu glasova u samo šest od ukupno 50 američkih saveznih država, a Reagan je ostvario najveću pobjedu na jednim predsjedničkim izborima unazad nekoliko decenija.
Iran je srušio Cartera, može li i Trumpa?
Carter je i sam priznao da je pitanje talaca i neuspjeha u njihovom spašavanju bilo ključno i da je zbog toga izgubio izbore, a zvaničnici Irana su tvrdili da su taoce držali duže kako bi srušili ovog predsjednika, u čemu su na kraju i uspjeli.
Naravno, kada se ova situacija stavi u kontekst aktuelne, jasno je da su slučajevi različiti. Trump nema američke državljane u rukama vlasti u Teheranu, a do predsjedničkih izbora ima još više od dvije godine.
Ipak, simbolika krize u Iranu koja ozbiljno narušava vladajuću strukturu u SAD-u je i dalje tu. Rat protiv Irana je izrazito nepopularan u Americi, a izbori za članove Predstavničkog doma i trećinu senatora su udaljeni svega osam mjeseci.
Postoje i neke sličnosti koje je teško ignorisati. Trump, kao i Carter, ima vojsku koja, očigledno, ne može ispuniti ciljeve koji su postavljeni kao ključni. Dok je Carter morao izbaviti taoce, Trump je tražio uništenje iranskog nuklearnog programa i promjenu vlasti, a američka vojska u oba slučaja to očigledno ne može izvesti.
Implikacija će svakako biti. Iako Trump često ignoriše Kongres, gubitak većine u samo jednom od dva doma mogao bi značiti da će dvije godine mandata provesti u "ratu" s Kongresom, što će značajno umanjiti mogućnosti da provodi druge stvari koje je najavio u predizbornoj kampanji.
Iako će Carter ostati zasad jedini američki predsjednik koga je Iran indirektno srušio, Trump je ignorisanjem relativno nedavne historije odlučio da se približi tom statusu.
