Šta će takva eventualnost značiti u političkoj, društvenoj i geopolitičkoj stvarnosti zemlje?
Mogućnost svrgavanja Alija Hamneija i dolazak Reze Pahlavija na čelo Irana jedan je od najdiskutovanijih scenarija usred široko rasprostranjenih protesta protiv režima.
Takav razvoj događaja bi značio duboku promjenu u političkoj, društvenoj i geopolitičkoj stvarnosti zemlje, ali to ne garantuje automatski stabilnost ili demokratiju.
Politički, Hamneijev pad bi značio kraj islamske teokratije kakvu poznajemo od 1979. godine. Trenutni sistem, gdje vrhovni vjerski vođa ima posljednju riječ o svim odlukama, otvorio bi put prelaznom periodu usmjerenom na sekularniju državu. Pahlavi je više puta izjavio da ne traži apsolutnu monarhiju, već referendum kako bi iranski narod mogao odlučiti o obliku vlasti, možda u obliku ustavne monarhije ili demokratije.
Na međunarodnom planu, takva promjena mogla bi dovesti do dramatične promjene u iranskoj vanjskoj politici. Približavanje Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji otvorilo bi put ublažavanju sankcija, reintegraciji u međunarodna tržišta i ekonomskom oporavku. Istovremeno, uloga Irana u regionalnim sukobima i organizacijama bila bi ograničena, što bi promijenilo ravnotežu snaga na Bliskom istoku.
Na društvenom nivou, promjene bi bile neposredne i vidljive: ukidanje obaveznog nošenja hidžaba, veća sloboda govora i izražavanja, kraj "moralne policije" i povratak hiljada prognanih Iranaca. Za veliki dio društva, to bi značilo svakodnevni život bliži zapadnim standardima.
Međutim, ništa od ovoga nije sigurno. Revolucionarna garda kontroliše ključne sektore ekonomije i sigurnosti i malo je vjerovatno da će predati vlast bez neke negativne reakcije. Rizik od unutrašnjeg sukoba ili produžene nestabilnosti je stvaran.
Zaključno, pad Hamneija i uspon Pahlavija bi promijenili smjer Irana, ali ne automatski i njegovu budućnost. Suštinsko pitanje nije samo ko će voditi, već kako i pod kojim uslovima će se tranzicija dogoditi.
