Iran između zatišja na ulicama i pritiska iz Washingtona
Nakon dana nemira koji su potresali Iran, ulice Teherana danas djeluju mirnije. Saobraćaj se odvija, protesti su se povukli, ali iza prividnog zatišja ostaje duboka politička i društvena pukotina koja se ne može sanirati pukim povratkom reda. Ono što se dogodilo proteklih sedmica daleko nadilazi kratkotrajne ekonomske demonstracije – riječ je o jednom od najozbiljnijih izazova s kojima se iranski vjersko-politički sistem suočio još od Islamske revolucije 1979. godine.
Iskra protesta bio je nagli rast inflacije i ekonomski kolaps koji pogađa svakodnevni život građana, ali se nezadovoljstvo vrlo brzo prelilo u otvoreno osporavanje vlasti. Režim je reagovao hapšenjima i represijom, dok su istovremeno Sjedinjene Američke Države pojačavale retoriku, upozoravajući Teheran na “teške posljedice” ukoliko se krvoproliće nastavi.
Međutim, prijetnja američke vojne intervencije, barem zasad, čini se da je oslabila. Izjave predsjednika Donalda Trumpa, prema kojima se ubistva u Iranu smanjuju, signalizirale su privremeno povlačenje s ivice eskalacije. Ipak, činjenica da Washington i dalje “drži sve opcije na stolu” jasno pokazuje koliko je situacija krhka i koliko malo prostora postoji za pogrešne procjene.
U cijeloj priči posebno je značajna uloga američkih saveznika na Bliskom istoku. Saudijska Arabija i Katar vodili su intenzivne diplomatske razgovore s Washingtonom, pokušavajući spriječiti vojni udar koji bi destabilizirao cijelu regiju. Njihova poruka bila je jasna: rat u Iranu ne bi ostao lokaliziran, već bi se neminovno pretvorio u regionalni požar čije bi posljedice, prije ili kasnije, stigle i do samih Sjedinjenih Američkih Država.
Tvrdnje iz Bijele kuće da je zaustavljeno čak 800 planiranih pogubljenja pokazuju da pritisak ima efekta, ali i otkrivaju brutalnu realnost sistema u kojem masovna smaknuća predstavljaju uobičajeni instrument kontrole. To dodatno potvrđuje da se režim u Teheranu ne suočava samo s ekonomskom krizom, već i s dubokim problemom legitimiteta.
Iako su protesti trenutno utišani, uzroci koji su ih izazvali nisu nestali. Sankcije i ekonomska izolacija i dalje guše privredu, nezadovoljstvo tinja, a mlada populacija sve otvorenije dovodi u pitanje poredak koji decenijama nije nudio odgovore na njihove probleme. Zatišje na ulicama Teherana stoga ne znači i kraj krize – ono je prije pauza u dugoj i neizvjesnoj političkoj borbi.
Iran se danas nalazi između unutrašnjeg pritiska i vanjskih prijetnji, između potrebe za reformama i straha vlasti od gubitka kontrole. Koliko će to zatišje potrajati i hoće li se pretvoriti u trajnu stabilnost ili u novu, još snažniju eksploziju nezadovoljstva, zavisit će ne samo od poteza Teherana, već i od odluka koje se donose daleko od iranskih ulica – u Washingtonu, Rijadu i drugim centrima moći.
