Ivan Pepić, politički komentator kojeg se s razlogom doživljava kao glas blizak HDZ-u BiH, u autorskom tekstu za Večernji list iznio je jedan od najopasnijih, najneodgovornijih i najciničnijih prijedloga koje smo u posljednjih nekoliko godina čuli iz hrvatskog političkog spektra u Bosni i Hercegovini.
Ideja je, naizgled, jednostavna: ako Darijana Filipović pobijedi na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, neka mandat ne preuzme. Neka „apstinira“. Neka namjerno ostavi prazno mjesto. Sve to pod uzvišenim izgovorom borbe protiv „bošnjačke dominacije“ i potrebe da se konačno otvori „ozbiljna rasprava“ u domaćoj i međunarodnoj javnosti.
Ovo nije strategija. Ovo je političko samoubojstvo prerušeno u mudrost. Ovo je kapitulacija s pozom. Ovo je priznanje da se više ne zna što činiti osim proizvoditi krizu i onda se nadati da će netko drugi doći i riješiti je.
Pepić piše tonom čovjeka koji je otkrio genijalan manevar. U stvarnosti predlaže da hrvatska strana sama sebi odreže političku nogu, a onda se čudi zašto ne može hodati. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, bez obzira na sve svoje manjkavosti, ustavne anomalije i etničku konstrukciju, još uvijek je institucija u kojoj hrvatski član ima formalni glas, pravo da sudjeluje u donošenju odluka, pravo da koristi mehanizme zaštite vitalnog interesa i mogućnost da barem pokuša artikulirati interese dijela stanovništva koje zastupa. Pepić predlaže da se taj glas dobrovoljno ugasi. To nije hrabrost. To je bijeg. To je politika koja umjesto borbe unutar institucija bira njihovu sabotažu.
Posebno je cinično što se ova ideja pojavljuje upravo u trenutku kada HDZ BiH godinama gradi narativ o ugroženosti Hrvata, o potrebi za legitimnim predstavljanjem i o tome kako je izborni sustav nepravedan prema Hrvatima. Ako je legitimno predstavljanje toliko sveto, zašto bi onda pobjednik trebao odbaciti mandat? Odgovor je bolno jednostavan: jer se više ne radi o predstavljanju, nego o igranju na kartu institucionalne krize. Pepić otvoreno priznaje da je cilj izazvati međunarodnu pažnju i otvoriti „ozbiljnu raspravu“. Drugim riječima – napravimo kaos, ostavimo prazno mjesto, blokirajmo što se može blokirati, pa će se netko u Bruxellesu, Washingtonu ili Berlinu sjetiti da postoji problem. To je politika koja djecu ostavlja bez škole jer se nada da će netko primijetiti da škola ne radi. To je politika koja zatvara bolnice kako bi dokazala da zdravstveni sustav ne funkcionira. To je politika koja institucionalni vakuum pretvara u oružje.
Još je opasniji dio u kojem Pepić gotovo s radošću razmatra mogućnost da se istom logikom pokrene i SNSD. Ako Željka Cvijanović odbije mandat ili bojkotira rad Predsjedništva, institucija bi se, prema njegovim riječima, mogla suočiti s ozbiljnom blokadom jer se sjednice ne mogu održavati bez najmanje dva člana.
To nije upozorenje. To je prijetnja. To je otvoreno igranje s paralizom jedne od ključnih državnih institucija. Ljudi koji ovakve scenarije iznose kao „strateške opcije“ zapravo priznaju da im je institucija manje važna od političke igre. A kada institucije postanu samo rekvizit u etničkom nadmudrivanju, država prestaje postojati kao zajednički okvir i postaje teren za ucjene, prijetnje i ucjenjivačke kalkulacije.
Pepićeva teza o „bošnjačkoj dominaciji“ također zaslužuje oštru i detaljnu kritiku. Da, izborni sustav u Bosni i Hercegovini ima ozbiljnih manjkavosti. Da, postoje legitimni prigovori na način biranja hrvatskog člana Predsjedništva, osobito u kontekstu toga što veći broj Bošnjaka može utjecati na ishod. Da, Daytonski mirovni sporazum stvorio je kompleksan i često nelogičan sustav etničkog predstavljanja koji već gotovo tri desetljeća proizvodi tenzije. Ali pretvarati svaku političku neuspješnost, svaki izborni rezultat koji ne odgovara HDZ-u, u vječnu žrtvu i onda predlagati institucionalni bojkot nije odgovor. To je bijeg od politike u teatar. To je priznanje da se više ne zna kako se politički boriti, pa se bira put sabotaže.
Umjesto da se bore za konkretnu reformu izbornog zakona, za jačanje institucija, za dogovore koji bi smanjili prostor za etničke ucjene, predlaže se da se institucija namjerno osakati. To je politika koja nema rješenje – ima samo dramu. To je politika koja već godinama proizvodi iste rezultate: blokade, međunarodne intervencije, privremena rješenja i onda novi krug istih problema. Pepićev prijedlog nije novina. On je samo još jedan nastavak destruktivne logike koja institucije tretira kao sredstvo političkog pritiska, a ne kao prostor u kojem se mora tražiti kompromis.
Najtužnije i najopasnije je što ovakve ideje dolaze iz krugova koji sebe smatraju čuvarima hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini. Pravi čuvari interesa ne ostavljaju prazna mjesta. Pravi čuvari interesa ulaze u institucije, bore se, koriste sve raspoložive mehanizme, grade koalicije, traže saveznike i, kada treba, idu u sukob – ali unutar sustava. Oni koji predlažu apstinenciju zapravo priznaju da nemaju ni snage, ni argumente, ni političku imaginaciju za stvarnu borbu. Lakše je igrati na kartu vječne žrtve i očekivati da međunarodna zajednica riješi problem koji sami nisu u stanju artikulirati na konstruktivan način. Lakše je proizvoditi krizu nego ponuditi rješenje.
Bosna i Hercegovina već gotovo tri desetljeća pati od politike koja institucije tretira kao sredstvo ucjene, a ne kao prostor dogovora. Od blokada Vijeća ministara, preko sabotaže reformi, do stalnog igranja na kartu entitetskih i etničkih veta – sve je to dio iste logike. Pepićev prijedlog nije izuzetak. On je samo njezina logična, iako ekstremna, posljedica. Ako HDZ BiH zaista krene tim putem, neće dobiti veću međunarodnu pažnju niti bolji položaj Hrvata. Dobit će još jedan dokaz da je spreman žrtvovati institucije radi kratkoročne političke poente. Dobit će još jedan argument onima koji tvrde da je etničko predstavljanje u Predsjedništvu postalo prepreka, a ne jamstvo funkcionalnosti.
A građani – i Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi – ostat će s još jednom paraliziranom institucijom, još dubljim osjećajem da nitko zapravo ne želi da ova zemlja funkcionira i još jednim dokazom da političke elite radije biraju krizu nego odgovornost. Apstinencija nije strategija.
Apstinencija je priznanje poraza. Apstinencija je politički infantilizam prerušen u mudrost. A oni koji ju predlažu kao rješenje zapravo samo potvrđuju da više nemaju što ponuditi osim nove krize, novog vakuuma i novog očekivanja da će netko drugi – međunarodna zajednica, „bošnjačka politika“ ili neka viša sila – riješiti ono što oni sami nisu u stanju ili ne žele riješiti. U zemlji koja već predugo živi od krize do krize, ovakvi prijedlozi nisu samo neodgovorni. Oni su opasni. I trebalo bi ih tretirati kao takve.
