Poslušajte obraćanje Ismeta Bećara povodom obilježavanja 33. godišnjice bitke za oslobađanje kote Vis i pogibije Smajila Šikala, Zlatnog ljiljana i nosioca Medalje za hrabrost, te pomoćnika komandanta za bezbjednost Feriza Tumbula i komandira četa Senada Čolića i Nusreta Brkića.
Es-selamu alejkum.
Najljepši pozdrav, s najdubljim poštovanjem. Selamim članove šehidskih porodica, pripadnike Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, ratne vojne invalide, ranjenike, sve one koji su noćima stražarili da opstane ova zemlja.
Nemam nikakvo ljudsko ni moralno pravo da govorim na ovakvim događajima. Govoriti trebaju oni koji su nosili pušku. Ali imam izrazit respekt, i reći ću — poslušnost — prema veteranima Armije Republike Bosne i Hercegovine, aktivistima naših boračkih udruženja, i njih slušam onako kako poslušan sin sluša svoju majku.
U Bosni je mnogo toponima i uzvišenja koja se nazivaju Vis. Vis je latinska riječ i znači moć, silu, snagu. U bosanskom jeziku koristi se u frazama poput vis maior, viša sila, vis vitalis — snaga života — označavajući prirodnu moć, zakon, nepredvidivo dešavanje ili unutrašnju snagu.
Ako se vojske mjere po snazi, onda nema saglasnosti o tome koja je vojska najjača ikad. Rimljani su imali izuzetnu organizaciju, Mongoli čudnovatu konjicu, Osmanlije tri stoljeća dominacije i elitni korpus janjičara, Amerikanci danas imaju velike budžete. Ali ako se govori o vojničkoj časti, onda bi se moralo govoriti o Visu.
Nisam bio na Visu — nisam ni mogao — ali su mi ispričali, i vjerujem im. Malo gdje se, kažu, napadalo tri dana zaredom, u trista metara. Sva artiljerija oko Sarajeva bila je usmjerena na Vis; sve što su imali, poslali su na Vis. Neprijateljski oficir komanduje pištaljkom. A onda se začuje ezan — vasionski glas Brke, Zajke Dumanjića, šofera u GP Putevima koji je volio kafanu. Pucaju oko njega. On ne trepće, uči. Pitaju ga poslije: “Zajko, šta ti bi?” Veli: “Moramo da obilježimo naše.”
Čekaju ih naši, prate ih na puteljku kojim se povlače, puštaju ih na desetak metara, a onda ih dobro zaspu da im bude dosta za sva vremena — da zapamte s kim i kad smo se pobili. Na Vis se, kažu, išlo s pjesmom. Danas ništa nije ravno toj sreći: ni kad pobijedi reprezentacija, ni kad ti se rodi dijete.
Ništa nije kao Vis — kad se smiješ, a plačeš. Za par dana na Vis je došao i Alija. Na neukopanu, tek oslobođenu kotu došao je predsjednik države lično. Washington je utemeljio američku državu, Lincoln ukinuo ropstvo, Roosevelt vodio Ameriku u vrijeme Velike depresije, a Alija Izetbegović oblikovao je naciju čija je vojska pružila otpor i odbranila se. Nikada nisam sreo Smaju Šikala, ali su mi ispričali, i vjerujem im, da je bio heroj iz kataloga. Kad vidiš kako ide čovjek koji se ne boji nikog, jedva čekaš da preuzme komandu. Kažu — mogao je Smajo Šikalo zamijeniti drugih pedeset ljudi, nekom drugom dati svoj šljem.
Pred neku akciju iz vojnog kombija istjerao je Nećka Hamzića. Pita ga on: “Bolan, Smajo, što me ponizi?” Kaže: “Vidio sam ti u očima — ne bi se vratio.”
Proklet bio onaj koji izda.
