U Bosni i Hercegovini posljednjih godina sve češće se vodi rasprava o razlikama između zaposlenih u javnom sektoru i onih koji rade kod privatnih poslodavaca. Dok jedni javni sektor kritikuju zbog sigurnijih radnih mjesta, kraćeg radnog pritiska i brojnih beneficija, drugi ukazuju da veliki broj zaposlenih u privatnim kompanijama radi u uvjetima koji često ne odgovaraju ni osnovnim standardima zaštite radničkih prava.
Najnoviji podaci o korištenju godišnjih odmora, očekivanju regresa i odnosu poslodavaca prema zaposlenima ponovo su otvorili pitanje: da li se u Bosni i Hercegovini više isplati biti zaposlen u institucijama i državnim kompanijama nego kod privatnika?
Rezultati istraživanja o radnim uvjetima pokazuju da zaposleni u Bosni i Hercegovini u prosjeku imaju 21,6 dana godišnjeg odmora, dok bi njihova želja bila gotovo 30 dana odmora godišnje. Razlika između stvarnog i željenog broja slobodnih dana pokazuje da mnogi radnici smatraju kako nemaju dovoljno vremena za odmor, privatni život i oporavak od svakodnevnih poslovnih obaveza.
Godišnji odmor postao jedno od ključnih pitanja radnika
Za veliki broj zaposlenih godišnji odmor više nije samo zakonsko pravo, nego jedan od najvažnijih kriterija prilikom izbora poslodavca. Radnici sve više vrednuju mogućnost da se tokom odmora zaista odvoje od posla, bez stalnih poziva, poruka i zahtjeva nadređenih.
Poseban problem predstavlja činjenica da značajan broj zaposlenih u Bosni i Hercegovini ni tokom godišnjeg odmora nije potpuno oslobođen poslovnih obaveza. Mnogi radnici ostaju dostupni telefonom, odgovaraju na poruke ili rješavaju probleme svojih kompanija iako su formalno na odmoru.
Takva praksa pokazuje da u mnogim firmama granica između radnog i privatnog vremena praktično više ne postoji.
Velike razlike između javnog i privatnog sektora
Podaci ukazuju da se broj dana godišnjeg odmora značajno razlikuje u zavisnosti od vrste poslodavca.
Zaposleni u državnim kompanijama i institucijama u prosjeku imaju oko 24 dana godišnjeg odmora, dok je taj broj niži kod zaposlenih u privatnom sektoru.
U privatnim kompanijama u stranom vlasništvu prosjek je nešto veći i iznosi oko 22 dana, dok zaposleni u domaćim privatnim firmama imaju prosječno oko 20,5 dana godišnjeg odmora.
Najmanji broj slobodnih dana bilježi se kod zaposlenih u manjim privatnim kompanijama, gdje su često prisutni i dodatni problemi – manjak radne snage, preopterećenost zaposlenih, pritisak na rezultate i strah od gubitka posla.
Upravo zbog toga dio javnosti smatra da izraz “uhljeb” često skriva i drugu stranu priče: sigurnije radno mjesto, redovna primanja, jasnije definirano radno vrijeme i veća mogućnost korištenja zakonskih prava.
S druge strane, privatni sektor često nosi veću odgovornost, zahtjeve tržišta i pritisak konkurencije, ali problem nastaje kada se poslovni interesi ostvaruju preko leđa zaposlenih.
Radnici bi radije više odmora nego malu povišicu
Koliko zaposlenima znači slobodno vrijeme pokazuje i podatak da bi značajan dio radnika bio spreman odreći se dijela povećanja plaće u zamjenu za više dana godišnjeg odmora.
Četvrtina ispitanih radnika prihvatila bi takvu zamjenu, dok bi gotovo polovina razmotrila tu mogućnost u zavisnosti od visine ponuđene povišice.
Ovaj podatak pokazuje promjenu prioriteta među zaposlenima. Nakon godina u kojima je visina plaće bila gotovo jedini kriterij, sve više radnika počinje vrednovati ravnotežu između poslovnog i privatnog života.
Regres – pravo koje mnogi još uvijek ne mogu očekivati
Jedno od pitanja koje dodatno pokazuje razliku između radnika jeste isplata regresa.
Dok u nekim kompanijama regres predstavlja redovnu pogodnost i dio politike nagrađivanja zaposlenih, u velikom broju privatnih firmi radnici ga još uvijek ne mogu očekivati.
Više od polovine zaposlenih u Bosni i Hercegovini očekuje isplatu regresa, dok značajan broj radnika unaprijed računa da ga neće dobiti.
Među onima koji očekuju regres, najčešće se spominje iznos do 1.000 KM.
Za mnoge porodice regres nije samo dodatna pogodnost, nego važan dio godišnjeg budžeta koji omogućava odlazak na odmor, pokrivanje troškova putovanja ili jednostavno lakše finansiranje svakodnevnih potreba.
Kada privatni sektor postaje teret za radnika
Bosanskohercegovačko tržište rada već godinama opterećuju brojni problemi: prijave zaposlenih na minimalnu plaću, isplate dijela zarade “u koverti”, uskraćivanje prava na godišnji odmor, neplaćeni prekovremeni rad, pritisci nadređenih i različiti oblici mobinga.
Iako postoje brojne privatne kompanije koje ulažu u svoje zaposlenike i grade moderne poslovne standarde, postoji i veliki broj onih gdje se radnik i dalje posmatra prvenstveno kao trošak, a ne kao ključni resurs kompanije.
Poseban problem predstavljaju firme koje istovremeno ulažu velike iznose u marketing, stvaranje pozitivnog javnog imidža i promociju društvene odgovornosti, dok se iza zatvorenih vrata zaposleni suočavaju s lošim radnim uvjetima.
Takve pojave nisu vezane samo za jedan grad ili jednu privrednu oblast. Problemi se mogu pronaći u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine – od Sarajeva, Mostara i Banje Luke do manjih sredina u kojima je radnik često u slabijoj pregovaračkoj poziciji zbog nedostatka alternativnih zaposlenja.
Zašto radnici sve više traže sigurnost, a ne samo veću plaću
Dugogodišnja nesigurnost na tržištu rada promijenila je očekivanja zaposlenih. Danas mnogi radnici ne gledaju samo visinu plate, nego cijeli paket koji poslodavac nudi: sigurnost zaposlenja, radno vrijeme, mogućnost odmora, poštivanje prava, fleksibilnost i odnos prema zaposlenima.
U tom kontekstu javni sektor i državne kompanije često imaju prednost jer nude veću stabilnost i predvidljivost. Privatni sektor, međutim, može biti konkurentan samo ako kvalitet radnih uvjeta postane dio poslovne strategije.
Jer kompanije koje zanemaruju svoje radnike dugoročno se suočavaju s odlaskom kvalitetnog kadra, problemima u zapošljavanju i padom produktivnosti.
Radnik više nije spreman prihvatiti sve
Trendovi pokazuju da se odnos prema radu mijenja. Nova generacija zaposlenih sve manje prihvata model u kojem se od radnika očekuje stalna dostupnost, prekovremeni angažman bez naknade i odricanje od privatnog života.
Godišnji odmor, regres i poštivanje radnog vremena više se ne smatraju privilegijom, nego osnovnim elementima normalnog radnog odnosa.
Bosna i Hercegovina se tako nalazi pred izazovom: hoće li poslodavci početi ozbiljnije ulagati u svoje zaposlene ili će se nastaviti praksa u kojoj radnici sigurnost traže prvenstveno u javnom sektoru?
Odgovor na to pitanje mogao bi značajno utjecati na budućnost tržišta rada i ekonomski razvoj zemlje.
