Osmansko osvajanje Srbije se u srpskoj historiografiji obično karakterizira kao katastrofa praćena pljačkom crkvene imovine, rušenjem crkava i samostana ili njihovim pretvaranjem u džamije.
Nesporno je da su Osmanlije gradile jednu multikonfesionalnu, multietničku, pa tako i multikulturnu imperiju. Iako osvajači, Osmanlije su pokazivali otvorenost prema razvijenijim kulturama pokorenih naroda.Više pravoslavnih crkava sagrađeno je za vrijeme Osmanlija, nego do Osmanlija i od odlaska Osmanlija zajedno.
Britanski historičar Noel Malcolm u knjizi „Kosovo – kratka povijest“ navodi da u četiri stoljeća dugoj osmanskoj vladavini, koja se karakterizira kao doba ropstva i mraka, posebno za Srpsku pravoslavnu crkvu i Srba, nije bilo pretvaranje crkava u džamije, osim nekoliko slučajeva. To nije bila opća politika osmanske vlasti. Kršćanske zajednice su, na osnovu islamskih zakona imale pravo da očuvaju postojeće vjerske objekte dok su za njihovu obnovu bile potrebne posebne dozvole.
I ove dozvole za obnovu postojećih ili izgradnju novih crkava ipak su često izdavane. U drugoj polovni 16-tog stoljeća, zabilježene su mnoge aktivnosti na obnovi starih ili izgradnji novih crkava. U cjelini samostani su imali pravo da zadrže svoju imovinu i u određenim slučajevima kao što su darodavnice, budu oslobođeni poreza“.
Iako su svoju carevinu zasnovali na ratnim osvajanjima, Osmanlije su štitile milione srpskih i grčkih ortodoksa, a u Bosni katolika i kasnije Jevreja.
NOEL MALCOLM
Profesor i sociolog kulture Ratko Božović iz Beograda, smatra da nije problem što Srbi vjeruju u zablude, već to što su njihove zablude lude.
-Mitovi su sastavni deo kulture svih svetskih naroda, međutim, problem nastaje kad se u mitove veruje bez ikakve sumnje. Vekovima unazad ne umemo da se suočimo s istinom o sebi, da to konačno uradimo, manje bi bilo i zabluda i luda koje odlučuju o našim životima. Ne grdim ja nas, ja plačem nad nama - kaže Božović.
PROF. RATKO BOŽOVIĆ
Srbi su se, zahvaljujući osmanskim osvajanjima, proširili na područja na kojima nikada ranije nisu živjeli. Poznato je da su osmanske vlasti kao pomoćne jedinice u svojim pohodima vodile Vlahe, pripadnike nomadske etničke skupine, kao i Grke i Albance.
”Mireći se sa Turskom vlašću prilikom njenog širenja preko naših zemalja naši stočari iz planina služe kao redovne čete u turskoj vojsci i kolonizuju ratom opustošene zemlje srednjeg Podunavlja na sjever sve do Budima, a na sjeverozapad sve do pod Zagreb. S njima se kreću i miješaju i ratarske mase iz starih župa, ili kao vojnici ili kao kolonisti kmetovi na spahijskim posjedima. Oni nose sobom knežinske i seoske samouprave, što im Turci priznaju, ali isto tako i svoja vjerovanja i svoju crkvenu organizaciju.
Od Banata i Bačke preko Srema, Slavonije na Bosansku krajinu, Liku i Dalmaciju sa novim kolonistima iz starih srpskih zemalja širi se i Srpska crkva… U drugoj polovini 15. i prvoj polovini 16. vijeka, Srpska crkva stvara nove eparhije u Ugarskoj, Hrvatskoj i Bosni, gdje ih nije bilo prije dolaska Turaka“-piše Vasa Čubrilović u knjizi „Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od 15 do 19 veka“.
VASA ČUBRILOVIĆ
O širenju Srba, historičar Vladimir Ćorović u svom djelu „Istorija Jugoslavije“ objavljenom 1933. navodi: “Mi smo se pod Turcima širili, ne manje nego kao da smo imali najekspanzivniju svoju državu...”
Često se u Srbiji bježi od činjenice da se stoljećima sijaset turskih riječi koristi u srpskom jeziku. Istaknuta srbijanska orijentalistkinja dr. Olga Zirojević, istražujući fenomen uticaja staroosmanskog na srpski jezik, smatra da se u prošlosti upotrebljavao daleko veći broj turcizama.
Pominje se više od osam hiljada riječi. Zadržale su se i danas u mnogim oblastima života. -Turski jezik je uticao na srpski više nego ijedan drugi jezik. Jorgan, kafa, kafana, kašika, rakija, čarapa, para, boja, pekmez, kajmak, sarma, čardak, kapija, baksuz, komšija, riječi su za koje u srpskom nema ekvivalenta - osjećamo ih i kao svoje. Turcizmi su ušli u svakodnevni život: tako jedemo sarmu, burek, pilav, ćevapčiće, pijemo čaj, rakiju, kafu, sladimo se baklavom, tulumbama. Na stolu nam je ćasa, testija, džezva, fildžan, bakrač, đevđir. A u kući sanduk, merdevine, ćilim, furuna.
Pred kućom je kapija, a na krovu odžak. Na kraju sokaka je i ćorsokak, dušmanin ne može biti ortak, a javašluk u komšiluku čist je baksuzluk. Mnogi turcizmi, njih preko 5.000 nemaju zamensku reč ili adekvatnu zamenu u srpskom jeziku. Također, brojni delovi Beograda nose turske nazive poput Topčidera, Karaburme, Dorčola, Tašmajdana, Kalemegdana...-navodi dr. Zirojević.
DR. OLGA ZIROJEVIĆ
Dr. Marija Đinđić, naučni saradnik Instituta za srpski jezik SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) kaže „da se zadržala samo trećina turcizama iz Škaljićevog riječnika turcizama , objavljenog 1957.“ Ona navodi da od 3.000 turcizama, više od 50 odsto predstavlja odomaćene i frekventne turcizme. Interesantno je da su se neke od riječi koje su dio standardnog srpskog jezika potpuno izgubile iz turskog jezika.
-Reči kao što su duvan (tur. duhan) i čilaš (tur. çil at), šegrt (tur. şakirt), gungula (tur. gulgule) i darmar (tur. tarumar) ne beleži Rečnik turskog jezika. To su reči koje pripadaju zastareloj leksici u turskom, dok su u srpskom jeziku i dalje u živoj upotrebi - objašnjava dr Đinđić.
Srbijanski historičari kriju i fenomen da su Srbi, kao i ostali narodi pod osmanskom upravom, uspjeli sačuvati svoj maternji jezik. Akademik Ferid Muhić nam otkriva: -Predsjednik Evropske konferencije Roma, na moje iznenađenje, jednom mi je kazao: „Znaš li da Romi izvan granica Osmanskog carstva ne znaju svoj jezik. Mi smo sačuvali svoj jezik samo na tlu Osmanskog carstva“! Dakle, Romi Rusije, Romi Poljske, Njemačke, Španije, Italije, Britanije..., nemaju pojma o jeziku, ne znaju autohtoni romski jezik.
Njihov romski je neka vrsta mješavine sa jezicima država u kojima žive. Dakle, jedino je to carstvo koje je, kad se poslije 500 godina ili negdje 380 ili 455, zavisno kako se odakle povlačilo, ostavilo sve narode sa njihovim jezicima, sa njihovim vjerama i sa njihovim školama. Kad su Osmanlije otišle sa Balkana, poslije 500 godina, i najmanji narodi su zadržali svoj jezik. Crnogorci, Makedonci, Grci, koji su oko 400 godina bili Turska, sa svim ostrvima. E, Bugari, Makedonci, Srbi, Bošnjaci razumije se još više.
Bosanski je bio oficijelni, diplomatski jezik oko 250 godina za ove terene i zvao se bošnjača, bosanski, direktno bošnjački, po onom turskom, jer to oni tako prevode, ali bio je bosanski jezik. Dakle, svi jezici su ostali i rumunski, romski.... Samo za ilustraciju, Britanija koja je bila oko 110 godina u Indiji i držala preko 500.000.000 stanovnika, dovela je do toga da je u Indiji danas engleski službeni jezik. Ko je ovdje, osim učenih ljudi, bio prinuđen, jer to nije prinuda, ali jeste unutrašnja prinuda da se uče drugi jezici. Mogao ti je proći čitav život znajući samo svoj“.
ADEMIK FERID MUHIĆ
