Usred eskalacije američko-iranskog vojnog sukoba, obrisi potencijalnog sukoba između dvije strane izgledaju radikalno drugačije od ratova u Iraku i Afganistanu.
Američka administracija, na čelu s Donaldom Trumpom, koja u regiju ubacuje nosače aviona i vojnu opremu, namjerno izbjegava svaki razgovor o kopnenim trupama ili planiranju dugoročne okupacije, u "strogom pridržavanju" principa "izbjegavanja teške greške" koja je bila očigledna prilikom invazije na Irak 2003. godine.
Ali Teheran, dobro svjestan ovog scenarija, priprema se za njega svom snagom. Sigurnosne snage su pojačale svoje prisustvo nakon nedavnog gušenja protesta i pokrenule su široko rasprostranjenu kampanju iskorjenjivanja izraelskih obavještajnih agenata, u pokušaju da spriječe bilo kakva iznenađenja koja bi mogla biti usmjerena na vrhovnog vođu Alija Hamneija ili njegove glavne komandante.
Šta dolazi nakon štrajkova?
Ali najveće pitanje ostaje: šta dolazi nakon napada? Ako Trump traži odlučan kraj sukoba s Iranom, historija sugerira da su "odlučujuće pobjede" na Bliskom istoku često iluzorne. Čak i ako Bijela kuća proglasi uspjeh nakon razorne kampanje bombardiranja, njene posljedice će nastaviti proganjati Irance i regiju godinama koje dolaze.
Prošlo iskustvo s Irakom potvrđuje da proglašavanje "misijom izvršenom" ne znači kraj patnje, već može biti početak novog poglavlja haosa.
Realnost je da bi konvencionalna kampanja bombardovanja, slična prošlogodišnjem izraelsko-iranskom ratu, mogla uništiti neka nuklearna postrojenja i ubiti brojne vođe, ali ne bi srušila režim.
Obavještajne procjene ukazuju na to da bi takvi napadi mogli odgoditi nuklearni program samo za dvije godine, dok bi režim i dalje bio u stanju da obuzda posljedice, pa čak i da iskoristi vanjski napad kako bi zaustavio val unutrašnjih protesta i ojačao svoj utjecaj.
U ovom slučaju, Iran će se vratiti statusu quo u kojem su Revolucionarna garda i njeni saveznici cvjetali, uz nastavak sankcija i pogoršanje društvenih uslova.
Ali najkompleksniji scenario počinje ako udari zaista uspiju u ubistvu Hamneija i svrgavanju režima, pri čemu Washington insistira da ne igra nikakvu ulogu u fazi nakon kolapsa. Ovdje se pojavljuju četiri moguća scenarija, od idealnog do katastrofalnog, pri čemu najvjerovatnije spada u haotično sivo područje.
4 moguća scenarija:
Prvi scenario... najmanje vjerovatan:
Uspostavljanje demokratske republike je ono o čemu mnogi Iranci sanjaju. Međutim, odsustvo bilo kakvog američkog plana za podršku demokratskoj tranziciji i Trumpovo zanemarivanje ovih vrijednosti, kao što je demonstrirano u Venecueli, čini ovu opciju praktično nemogućom s obzirom na institucionalni vakuum i široko rasprostranjenu ekonomsku devastaciju.
Drugi scenario: povratak monarhije preko šaha Reze Pahlavija.
Suočava se s još većim preprekama. Bila bi mu potrebna ogromna strana vojna podrška koju niko nije spreman pružiti, Pahlavijeva popularnost unutar Irana je ograničena u poređenju s dijasporom, a svaki pokušaj nametanja izgledao bi kao teheranska verzija bagdadske "Zelene zone", što bi podstaklo nasilni narodni otpor.
Treći scenario: raspad države i upadanje u građanski rat.
Čini se realističnijim. Politički i etnički raspad Irana mogao bi pretvoriti zemlju u otvoreno bojno polje, nešto što bi Izrael, koji preferira slabog i fragmentiranog susjeda, mogao pozdraviti. Ali zemlje Perzijskog zaljeva i Sjedinjene Američke Države ovaj scenarij vide kao pravu noćnu moru: izbjeglice, prekogranični terorizam, poremećaj u snabdijevanju naftom i destabilizacija susjednog Iraka i Sirije.
Četvrti scenario je najvjerovatniji prema analizama.
To je utjelovljeno u kontroli Iranske revolucionarne garde nad vlašću. U odsustvu civilne vlasti, Revolucionarna garda će ostati najorganizovanija i najnaoružanija snaga, sposobna da iskoristi bijes protiv "američke agresije" kako bi učvrstila represivnu vojnu vladavinu.
U tome leži veliki paradoks: ovaj vojni režim može se transformirati u autoritarni režim, ali onaj koji je ekonomski i društveno otvoren i oslobođen tereta revolucionarne religijske ideologije koju predstavlja Hamnei.
Ovaj posljednji scenario stavlja Washington pred egzistencijalnu dilemu: Da li je spreman da koegzistira sa nacionalističkim i kompetentnim, ali nerevolucionarnim iranskim režimom koji možda ne predstavlja dovoljnu prijetnju da opravda američke saveze u regiji?
Između ograničenog rata i potpunog sloma režima, Iran ostaje nepredvidiv. Ono što je, međutim, sigurno jeste da će svaka promjena nametnuta silom, bez plana za tranziciju, izazvati haos koji bi mogao zahvatiti cijelu regiju, ostavljajući Irance same da se suoče s neizvjesnom sudbinom između stiska Revolucionarne garde i sektaškog građanskog rata, dok velike sile izdaleka posmatraju pokolj.
