Rezolucije u politici često imaju jednu zajedničku osobinu – zvuče snažno u trenutku kada se usvajaju, a nekoliko mjeseci kasnije gotovo ih se više niko ne sjeća.
Njihova stvarna vrijednost ne mjeri se brojem patriotskih fraza niti aplauzima u parlamentarnim klupama, već konkretnim promjenama koje proizvedu. Upravo zbog toga najavljena Rezolucija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja bi uskoro trebala doći pred zastupnike Hrvatskog sabora, više djeluje kao pažljivo osmišljena politička predstava nego kao ozbiljan pokušaj rješavanja problema.
U javnosti će se vjerovatno govoriti o historijskoj odgovornosti Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Čut će se poznate poruke o zaštiti ustavnih prava, jednakopravnosti i evropskim vrijednostima. Međutim, iza takve retorike ostaje jedno neugodno pitanje koje niko od autora dokumenta ne želi otvoriti – kako je moguće da se nakon tri decenije gotovo identičnih političkih poruka položaj Hrvata neprestano predstavlja kao sve lošiji?
Ako je politička dijagnoza ista već dvadeset godina, onda je vrijeme da se počne govoriti i o političkim ljekarima koji su taj problem trebali riješiti.
Bosanskohercegovački Hrvati nisu ostali bez političkih predstavnika. Naprotiv. Godinama imaju stranku koja dominira političkom scenom, kontroliše najveći dio institucija u kojima učestvuje, učestvovala je u gotovo svim važnijim koalicijama i uživa kontinuiranu podršku službenog Zagreba. Upravo zato nije dovoljno stalno govoriti o odgovornosti drugih političkih aktera, a potpuno zanemarivati odgovornost onih koji su decenijama donosili odluke u ime hrvatskog naroda.
Upravo tu nastaje najveća slabost ove političke inicijative.
Rezolucija pokušava proizvesti utisak da se hrvatsko pitanje nalazi isključivo izvan političkog utjecaja hrvatskog političkog vodstva u Bosni i Hercegovini. Kao da su svi problemi posljedica tuđih odluka, dok domaća politika nema nikakvu odgovornost za stanje u kojem se nalazi narod kojeg predstavlja.
Takav pristup nije samo politički površan nego i opasan.
On građanima šalje poruku da se rješenja uvijek nalaze negdje izvan Bosne i Hercegovine – u Zagrebu, Bruxellesu ili Washingtonu – dok se domaće političke elite oslobađaju svake odgovornosti za rezultate vlastitog rada.
A rezultati su vrlo konkretni.
Demografska slika hrvatskih sredina nikada nije bila teža. Brojna mjesta ostala su bez mladih porodica, škole se zatvaraju zbog nedostatka djece, sela nestaju, a ekonomske perspektive postaju sve slabije. Istovremeno, politička vrhuška ostaje gotovo nepromijenjena. Mijenjaju se sazivi parlamenata, vlade i koalicije, ali ključni politički centri moći ostaju isti.
To više nije pitanje nacionalnog predstavljanja.
To je pitanje političke odgovornosti.
Zbog toga djeluje paradoksalno kada se u izbornoj godini pojavljuje dokument koji govori o budućnosti Hrvata, a gotovo uopće ne propituje učinak dosadašnje politike koja je tu budućnost oblikovala.
Rezolucija tako postaje svojevrsni politički alibi.
Njome se stvara utisak da institucije Republike Hrvatske aktivno rade na zaštiti Hrvata u Bosni i Hercegovini, dok se istovremeno izbjegava rasprava o tome kako je moguće da se isti politički model godinama predstavlja kao jedino rješenje, iako rezultati pokazuju suprotno.
Ozbiljna politika ne bježi od samokritike.
Ozbiljna politika postavlja pitanje zašto mladi odlaze.
Zašto općine ostaju prazne.
Zašto se politička scena ne mijenja.
Zašto se svake četiri godine ponavlja gotovo identična kampanja.
Zašto se svaki izbori predstavljaju kao presudni, dok nakon njih život ostaje isti.
Na ta pitanja ova Rezolucija ne daje odgovor.
Umjesto toga bira sigurniji put – simboliku.
Simbolika, međutim, ne otvara radna mjesta.
Ne zaustavlja iseljavanje.
Ne vraća povjerenje građana.
Ne reformiše institucije.
Ne mijenja političku kulturu.
Posebno je zanimljivo što se dokument pojavljuje upravo u trenutku kada Bosna i Hercegovina ulazi u novu izbornu utrku. U takvom političkom ambijentu teško je izbjeći zaključak da se ovakve inicijative koriste i kao instrument političke mobilizacije. Nacionalne teme ponovo postaju dominantne, dok pitanja ekonomije, korupcije, javne uprave i životnog standarda ostaju u drugom planu.
To je obrazac koji se ponavlja godinama.
Kad god izostanu rezultati, raste intenzitet velikih političkih poruka.
Kad god građani počnu postavljati pitanja o odgovornosti, otvara se nova rasprava o nacionalnim interesima.
Na taj način politička debata stalno kruži oko istih tema, dok suštinski problemi ostaju neriješeni.
Najveći paradoks cijele priče jeste što bi istinska pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini izgledala potpuno drugačije.
Podrazumijevala bi borbu protiv korupcije.
Transparentno upravljanje javnim novcem.
Otvaranje prostora novim ljudima.
Jačanje institucija Bosne i Hercegovine.
Zaštitu javne imovine.
Ekonomske programe za povratak mladih.
Političku odgovornost za svaku propuštenu priliku.
Tek tada bi se moglo govoriti o ozbiljnoj strategiji.
Sve ostalo ostaje u domenu političkog marketinga.
Zbog toga će se prava vrijednost ove Rezolucije znati tek nakon izbora.
Ako ostane samo još jedan dokument koji će poslužiti za političke govore i naslovnice, a život hrvatskog naroda ostane isti ili lošiji nego danas, tada će potvrditi da nije bila instrument promjene nego instrument kampanje.
Jer istorija ne pamti rezolucije po tome koliko su bile glasno predstavljene.
Pamti ih isključivo po tome jesu li promijenile stvarnost.
A upravo će stvarnost biti najveći sudija i ovoj političkoj inicijativi.
