Zatvaranje džamije pod izgovorom rata zapravo je kulminacija niza mjera judaizacije.
To je proizvod potpunog saglasja doseljenika i njihove vlade, a ne rezultat bilo kakve stvarne sigurnosne zabrinutosti. To je bio unaprijed osmišljen cilj koji je trebalo izvršiti odmah na početku napada na Iran.
U roku od nekoliko sati nakon početka američko-izraelskog napada na Iran, zatvorene su i Ibrahimija džamija u Hebronu i džamija Al-Aksa u okupiranom istočnom Jerusalemu. Izraelske okupacione snage protjerale su vjernike, opravdavajući zatvaranja pod izgovorom ratnih "preventivnih mjera".
U palestinskim domovima na okupiranoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu nema skloništa od bombi, niti postoje javna skloništa. Među Palestincima na teritorijama iz 1948. godine, oko polovina stanovništva nema se gdje skloniti od zračnih napada, prema podacima izraelskog državnog kontrolora.
Sprečavanje vjernika da dođu do džamija te njihovo ograničavanje na domove, pijace, ulice ili radna mjesta, ne čini ih sigurnijim. Usred genocidnog rata u Gazi, ideja da su izraelske vlasti zabrinute za sigurnost bilo kojeg Palestinca nije samo smiješna, već je mučna.
Napadi na džamije ovakvim mjerama proizlaze, zapravo, iz vizije religijske zamjene koju zagovara izraelska cionistička vlada i cionistička desnica u širem smislu. Religijski cionisti, koji su postali dominantna struja u izraelskom društvu, kompleks Al-Akse nazivaju "Hramskim brdom".
Sljedbenici ove ideologije vrše čin mentalnog brisanja kada čuju ovaj izraz. Isto vrijedi i za Ibrahimiju džamiju, koju cionistička desnica smatra "Pećinom patrijarha".
Izraelsko uvođenje hitnih mjera za zatvaranje džamija stoga ima za cilj postići dva cilja. Prvi je učvrstiti proglašeni izraelski suverenitet nad tim mjestima, marginalizirajući islamske upravitelje dok izraelske snage diktiraju uvjete pristupa. U svakom slučaju, Islamski vakuf je sveden na poziciju posmatrača, pasivnog primaoca bilo kakvih mjera koje nametne Izrael.
Drugi cilj je izolirati džamije, zatvoriti ih za vjernike tokom svetog mjeseca ramazana, kao živu probu za mogućnost njihovog zatvaranja i zauzimanja u bilo kojem drugom trenutku.
Strogi propisi
Ozbiljnost ovih zatvaranja postaje jasna kada se stave u pravi kontekst, uključujući historijske pokušaje Izraela da kontrolira pristup džamiji Al-Aksa. Tokom protekle decenije, Izrael je neumorno radio na tome da Vakufu oduzme ovlaštenja za otvaranje i zatvaranje džamije.
U ovoj kontinuiranoj borbi za kontrolu bilo je nekoliko ključnih momenata. Tačno 2017. godine, nakon što su tri Palestinca usmrtila pet Izraelaca na ulazu kod Lavljih vrata, Izrael je zatvorio džamiju i postavio detektore metala na ulazu. Masovni otpor naroda na kraju je prisilio Izrael da poništi odluku o postavljanju te opreme.
Nekoliko godina kasnije, 2020. godine, Al-Aksa je ponovno zatvorena usred strogih propisa širom Izraela tokom pandemije Covida-19 – iako je kompleks ogroman otvoreni prostor gdje se jednostavno moglo provoditi fizičko distanciranje. Ostala je zatvorena dva mjeseca, uključujući i period ramazana.
Zatim su u junu 2025. godine, tokom dvanaestodnevnog rata između Izraela i Irana, izraelske vlasti ponovno prisilno zatvorile džamiju za vrijeme trajanja sukoba.
Sveobuhvatna zatvaranja najavljena prije samo nekoliko dana dolaze nakon ovih presedana. Kao da vlast nad džamijama postaje neosporna prerogativa okupacione vlade.
Istovremeno, Izrael je širio i normalizirao svoju agresiju protiv Al-Akse tokom ramazana. Od mjeseca pojačane osjetljivosti, on je postao mjesec testiranja mehanizama eliminacije. Ono što se može nametnuti tokom ramazana, otvara vrata za mnogo više nakon toga.
Izraelski rabini i aktivisti su također više puta pozivali na ritualno klanje životinja u džamiji Al-Aksa kako bi se obilježio Pesah, što je još jedan potez usmjeren na rušenje statusa quo, prema kojem je ovo sveto mjesto namijenjeno isključivo muslimanskoj molitvi.
Eskalacija agresije
Izraelska agresija dodatno se pojačala tokom tekućeg mjeseca ramazana, jer su izraelske vlasti navodno zabranile nekim čuvarima Al-Akse da obavljaju svoje smjene, dok su istovremeno zaustavile i dopremu neophodnih potrepština.
Na početku ramazana, Izrael je odobrio plan ograničavanja ulaska na svega 10.000 palestinskih vjernika za džuma-namaze tokom svetog mjeseca, pod izgovorom "sigurnosti". Ulaz je bio ograničen na muškarce starije od 55 godina, žene starije od 50 godina i djecu mlađu od 12 godina u pratnji rodbine.
Istovremeno, svjedočimo obnovljenom cionističkom nastojanju za prostornom podjelom. Čak i prije zatvaranja džamije, izraelske vlasti su navodno upale na lokacije Vakufa i spriječile ponovno postavljanje brava, posebno se fokusirajući na zgradu Dar al-Hadith al-Sharif, sjeverno od molitvenog prostora Bab al-Rahma. Prethodni pokušaj izraelske okupacije da odvoji ovo područje od džamije doveo je do vala nemira 2019. godine.
Sada, uz zabrane obavljanja namaza i prijetnje muslimanima koji pokušavaju prakticirati svoju vjeru, predložene zakonske promjene mogle bi u konačnici dati izraelskom rabinskom establišmentu veću kontrolu nad džamijom Al-Aksa.
Policijsko uznemiravanje vjernika se produbljuje. Naoružane patrole marširaju pored safova, hapseći, pretresajući i napadajući muslimane kao da je riječ o rutinskoj stvari. Doseljenici otvoreno huškaju protiv Al-Akse i pozivaju na njeno trajno zatvaranje za one koji prakticiraju islamsku vjeru.
Zatvaranje džamije pod izgovorom rata zapravo je kulminacija niza mjera judaizacije. To je proizvod potpunog saglasja doseljenika i njihove vlade, a ne rezultat bilo kakve stvarne sigurnosne zabrinutosti. To je bio unaprijed osmišljen cilj koji je trebalo izvršiti odmah na početku napada na Iran.
Zatvaranje Al-Akse je, stoga, ratni čin proveden soft sredstvima i tome se mora suprotstaviti i to poraziti svim mogućim sredstvima.
