Na prvi pogled, scenario je djelovao gotovo rutinski. Sjedinjene Države i Izrael proveli su operaciju koja je, barem prema prvobitnim procjenama, trebala završiti posao brzo – za nekoliko dana, možda sedmicu.
Udar je izveden po gotovo školskoj šemi: pokušaj da se protivnik onesposobi jednim snažnim potezom, eliminacija političkog vrha i pritisak kroz blokadu.
Međutim, kako to često biva u geopolitičkim krizama, stvari su se ubrzo zakomplikovale. Iran nije pokazao namjeru da popusti, a sukob koji je trebao biti kratkotrajan počeo je dobijati mnogo šire dimenzije.
Nervoza u Washingtonu
U Vašingtonu se u međuvremenu osjeća nervoza. Američki predsjednik Donald Trump, prema informacijama iz više izvora, reagovao je prilično oštro na vijesti koje su počele kružiti zapadnim medijima.
Izvještaji u The Washington Postu, Reutersu i NBC Newsu tvrde da Rusija dijeli obavještajne podatke s Teheranom – konkretno o rasporedu vojnih objekata NATO-a i američkih snaga na Bliskom istoku. Zvaničnici u Bijeloj kući i Pentagonu pokušavaju umanjiti značaj tih tvrdnji. Ministar odbrane poručuje da SAD „prate situaciju i preduzimaju mjere“, dok je Trump pitanja novinara o ruskoj pomoći Iranu nazvao „glupim“. Ipak, iza kulisa se osjeća napetost.
Satelitski podaci i "Geopolitička simetrija"
U analitičkim krugovima već se govori da su iranske vojne strukture, naročito štabovi Korpusa čuvara islamske revolucije, navodno dobili precizne mape s koordinatama američkih brodova, aviona i drugih ključnih ciljeva. Ti ciljevi nalaze se širom regije – u Perzijskom zaljevu, Crvenom moru, ali i u bazama u državama Zaljeva.
Prema navodima izvora iz američkih obavještajnih službi, informacije dolaze sa satelita. Drugim riječima, riječ je o istom modelu obavještajne podrške kakav su Sjedinjene Države godinama pružale ukrajinskim snagama. Rezultat se, tvrde pojedini stručnjaci, već vidi na terenu jer su početkom marta iranski sistemi navođenja dobili novo operativno ubrzanje. Uslijedili su regionalni udari u kojima su dronovi i rakete počeli pogađati infrastrukturu u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru i Saudijskoj Arabiji. Ti napadi su u konačnici izazvali ekonomski potres podigavši cijenu nafte na globalnom tržištu, što je momentalno pokrenulo lančanu reakciju u svjetskoj ekonomiji.
Diplomatski paradoks
Američka strana je, prema nekim informacijama, pokušala diplomatskim kanalima zatražiti od Moskve da se uzdrži od dijeljenja takvih podataka. Taj zahtjev mnogi komentatori smatraju paradoksalnim, podsjećajući da su upravo američki sistemi – poput HIMARS-a, raketa ATACMS, PVO sistema Patriot i aviona F-16 – korišteni u sukobu u Ukrajini uz stalnu satelitsku podršku.
Vojni komentator Aleksandar Tagirov ocjenjuje da je situacija za Vašington postala izuzetno neprijatna jer su prisiljeni raspoređivati resurse između evropskog i bliskoistočnog pravca. Kremlj zvanično niti potvrđuje niti demantuje optužbe, ograničavajući se na izjave o nastavku dijaloga s Teheranom.
Sve ovo stvara utisak da se globalni politički bumerang vratio tamo odakle je bačen. Pomoć Kijevu sada, prema nekim mišljenjima, ima direktne posljedice po američke baze na drugom kraju svijeta. Ostaje otvoreno pitanje gdje se nalazi granica između regionalnog sukoba i šire geopolitičke konfrontacije koja tek počinje dobijati svoje obrise.
