Pročitao sam emotivno svjedočenje Elmedina Konakovića o patikama i Vijetnamkama na Igmanu.
Mene je to iskreno potreslo… jer se, eto, zaboravilo da sam baš ja bio taj koji mu je za dvije kutije cigara dao onu jaknu.
Istina, nisam ja išao u rov da je nosim – meni je tada bio put za Ameriku. Elmedin je ostao na liniji da pazi da mu se patike ne pokvase, a ja sam morao u Washington da pazim da Clintonu ne ispadne kafa dok mu objašnjavam da je vrijeme da se bombarduje Vojska RS.
On je u šumi grijao ruke na “Vijetnamki”, a ja u Pentagonu hladio glavu u klimatizaciji. On se borio s blatom, ja s engleskom gramatikom. I šta sad – on heroj, ja dezerter?
Realnost je da smo obojica dali svoj doprinos: On cigare i priču za Facebook status, ja – NATO avione. I da se ne lažemo, jedno bez drugog ne bi išlo – jer da nije bilo moje jakne, ko zna da li bi Elmedin danas imao inspiraciju za ovako duga svjedočenja.
A možda nas opet čeka neka razmjena – samo ovaj put ne za jaknu i cigare, nego za fotelju. P.S. Srećom našao sam ovu fotografiju, hvala Peđi Kojoviću.
Edin Forto
Tekst je satiričkog karaktera
