Jedna od najtrofejnijih skijašica u historiji zimskih sportova, Janica Kostelić, boravi u Sarajevu nakon dvije decenije, gdje je bila jedna od gošći Balance Conference 2026, poslovno-edukativnog događaja koji okuplja lidere iz regiona i šire.
Njen dolazak privukao je veliku pažnju, s obzirom na to da se radi o sportistkinji koja je obilježila jedno zlatno razdoblje skijanja i postavila standarde koji su i danas referentna tačka u svijetu vrhunskog sporta. Tokom karijere osvojila je tri zlatne i jednu srebrenu olimpijsku medalju, a posebno se pamti sezona u kojoj je pobjeđivala u svim disciplinama Svjetskog kupa. Karijeru je završila 2006. godine nakon niza povreda.
Na konferenciji u Sarajevu govorila je o iskustvima iz profesionalnog sporta, ali i o načinu na koji je gradila svoj mentalni pristup takmičenjima i izazovima.
Prisjetila se svojih početaka u skijanju i prvih međunarodnih nastupa, navodeći da je u sport ušla vrlo mlada, sa svega 16 godina, te da su joj prvi koraci bili ispunjeni učenjem i prilagođavanjem. Posebno je spomenula Olimpijske igre u Japanu 1998. godine, ističući da su joj tadašnji susreti s drugim sportistima ostali u snažnom sjećanju.
„Tu je bila Arijana Boras iz Bosne i Hercegovine koja mi je posudila kombinezon“, prisjetila se Kostelić.
Govoreći o motivaciji, objasnila je da joj je ključni cilj od početka bio olimpijski uspjeh, ali i svjesna odluka da se povuče dok je na vrhuncu forme.
„Moj cilj je bio osvojiti olimpijsku medalju i nakon toga napustiti skijanje kada sam na svom vrhuncu. Čovjek se najbolje osjeća kada ode od nečega u pozitivnom kontekstu“, objašnjava Kostelić.
Osvrnula se i na odnos prema treningu i takmičenju, naglašavajući razliku između pripremnog procesa i same utrke.
„Ista vožnja se ne može ponoviti. Na treningu se ne troši energija kao na utrci. Trening je sredstvo, a ne cilj“, kazala je.
Tokom izlaganja dotakla se i porodičnog aspekta, posebno odnosa sa bratom Ivicom Kostelićem, također vrhunskim skijašem, ističući različite pristupe treninzima i takmičenju.
U jednom dijelu razgovora opisala je i situaciju s jedne utrke kada je, kako kaže, zbog vlastite greške ostala bez dijela opreme, ali je ipak ostvarila rezultat.
„Tada sam sebi rekla - glupačo jedna. Pa to je kao da sad hodaš ulicom u spadnu ti tenisice. To je bila čista šlampavost. Ja volim da mi je komotno, da me ništa ne pritišće, i tako je došlo do toga da mi rukavica spadne. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi se to dogodi“, kazala je Kostelić.
Dodala je da je tokom karijere posebno cijenila konstruktivnu kritiku, koju smatra važnim alatom napretka, za razliku od isključivo pozitivnih komentara.
Govoreći o pristupu takmičenju, istakla je da je često nalazila motivaciju u malim, ličnim ciljevima, koji su joj pomagali da zadrži fokus i kontinuitet.
„Na primjer, za neku utrku dobijem broj pet i onda je moja motivacija bila da ne budem šesta. Nekome je to glupa motivacija, a ja se igram. Zabavljam se, a glavni cilj je na kraju“, prisjetila se.
Kostelić je naglasila da joj je uvijek bilo važno da sama sebi postavlja standarde, a ne da ih određuju spoljašnja očekivanja.
Na pitanje o životu nakon sporta, kazala je da bi, gledajući unazad, voljela imati više privatnosti, ali i da smatra da je sport prije svega oblik zabave i strasti, a ne samo javni spektakl.
Također je istakla da ne koristi društvene mreže, smatrajući da one često služe za potvrdu vrijednosti u očima drugih, dok je, prema njenom mišljenju, najvažnije lično razumijevanje vlastitih uspjeha i identiteta.
