Od Edija Rame do Milorada Dodika: kako Benjamin Netanyahu postaje ovjeritelj lidera u nevolji...
U diplomatiji nema istinski privatnih sastanaka kada za stolom sjede ličnosti s političkom težinom i otvorenim problemima legitimnosti. Ono što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu uradio s Miloradom Dodikom na štetu Bosne i Hercegovine, uradio je prije nekoliko dana, u drugačijem obliku, ali s istom logikom. i s Edijem Ramom.
Dva različita sastanka, dvije različite političke ličnosti, ali isti diplomatski model: "neformalni" prijemi, bez jasnog institucionalnog okvira, koji u praksi služe kao injekcije legitimiteta za osporavane lidere.
Rama i Dodik: različiti po ulozi, slični po potrebi
Ne postoji moralna ili politička jednakost između Rame i Dodika. Jedan je premijer države članice NATO-a; drugi je vođa entiteta koji otvoreno izaziva državu čiji je dio. Ali sličnost koja ih ujedinjuje je potreba za vanjskom legitimnošću u trenutku slabosti.
Dodik traži međunarodno priznanje kako bi ojačao svoj secesionistički projekat. Rama traži simboličnu međunarodnu podršku u vrijeme kada su ga akumulacija problema s pravosuđem, politička iscrpljenost nakon četvrtog mandata i zahlađenje odnosa s američkom administracijom učinili sve osporavanijom figurom. U oba slučaja, Netanyahu služi kao politički "certifikat", nudeći im nešto što ne mogu lako pronaći na Zapadu: fotografiju, sastanak, značajnu tišinu.
Izrael kao simbolično utočište za vođe pod pritiskom
Izrael ima posebnu moralnu i stratešku težinu u globalnoj politici. Upravo iz tog razloga, svaki sastanak na visokom nivou tamo ima nesrazmjernu simboličku vrijednost. Za Ramu, privatni sastanak u Jerusalemu je korišten za unutrašnju političku potrošnju: kao dokaz da je "još uvijek prihvaćen" za međunarodnim stolovima. Poput Dodika, i on je iskoristio nedostatak zastave i službenog okvira kako bi izbjegao neugodna pitanja o mandatima, institucijama i odgovornostima.
U diplomatiji, odsustvo protokola često je sam protokol.
Američka administracija i tihi vakuum
Za razliku od Izraela, Washington je odabrao hladniji i institucionalniji pristup prema zvaničnoj Tirani, izbjegavajući javne zagrljaje i snažne političke signale. Ova tišina nije slučajnost, već poruka. A kada lider više ne nalazi otvorena vrata u Washingtonu ili većim evropskim prijestolnicama, on traži simbolične alternative.
Netanyahu, kojeg sami osporavaju i na domaćem i na međunarodnom planu, nije neutralni arbitar demokratskog legitimiteta. Ali upravo zato on postaje pogodan partner za lidere koji traže politički opstanak kroz imidž, a ne kroz reforme.
Opasnost od normalizacije „foto diplomatije“
Problem nije samo Rama ili Dodik. Problem je normalizacija prakse gdje legitimitet ne proizilazi iz funkcionalnih izbora, vladavine prava ili poštovanja institucija, već iz dobro osmišljenog privatnog sastanka pred kamerama.
Na Balkanu, gdje su države još uvijek projekti u izgradnji, ova praksa je posebno toksična.
Netanyahuovi privatni sastanci s Ramom i Dodikom pokazuju istu stvar: diplomatija, kada je odvojena od principa, pretvara se u ličnu službu liderima koji se bore. A kada se to dogodi, cijenu ne plaćaju pojedinci, već države i društva koja predstavljaju ili tvrde da predstavljaju.
