Nakon što je Marko Perković Thompson održao drugi koncert u Širokom Brijegu pred oko 10.000 ljudi, reakcije izraelske ambasadorice u Bosni i Hercegovini Galit Peleg i izraelskog biznismena Amira Kabirija bile su instantne i oštre.
Peleg je opisala prizore s koncerta kao “šokantne” i pozvala vlasti da osiguraju odgovornost, dok je Kabiri putem društvenih mreža upozorio na “zastrašujuće i opasno neznanje mladih” i poručio da simbolika ustaškog režima “nema mjesta u civiliziranom društvu”.
No, dok ovi zvaničnici s visine osuđuju mlade i javnu scenu u BiH, jedno pitanje neizbježno visi nad njihovim moralom: gdje su njihove osude kada su u pitanju hiljade ubijene djece u Palestini? Dok u Širokom Brijegu vide “mržnju” u gestama mladića, u Gazi se svakodnevno izvršavaju stvarni zločini nad nevinošću, a Kabiri i Peleg – šute. Umjesto da kritikuju politiku koja sistematski ubija djecu, uništava škole, bolnice i civilne objekte, oni selektivno biraju šta će osuditi.
Licemjerje je golično. Moralizacija o Thompsonu i njegovim koncertima služi kao performans humanosti i “civiliziranosti” u javnom prostoru, dok je stvarna genocidna politika Izraela za njih “sigurna procedura”. Kabiri i Peleg troše energiju na kritiku simbolike i parole, a istovremeno podržavaju ili prešućuju svakodnevnu smrt palestinske djece. Umjesto da se bave sopstvenim krvavim avlijama, oni se upinju da pokažu superiornost na tuđim okupljanjima, dok zločini njihove države prolaze bez ikakve osude.
Kabiri ističe “nedostatak obrazovanja” mladih u BiH, dok istovremeno ignorira decenije nasilja i genocidne politike u okupiranoj Palestini. Peleg govori o “zastrašujućim prizorima” u Širokom Brijegu, dok se u isto vrijeme ubijaju civili, djeca i porodice u njihovoj zemlji. Ovdje nema etičke dosljednosti – postoji selektivna primjena moralnog kompasa: Thompson je neprihvatljiv, dok masovna ubijanja djece postaju rutina.
Dok Thompson pjeva pjesmu “Moja Hercegovina”, dok publika pjeva uglas, Palestinska djeca plaćaju cijenu politike koju Kabiri i Peleg direktno ili indirektno podržavaju – svakodnevno život pod opsadom, bombardovani domovi, škole, bolnice i igrišta pretvoreni u grobnice. Njihova kritika je samo pozorište, selektivno licemjerje koje ima za cilj da pokaže “humanost” prema tuđem narodu, dok se sopstveni postupci prikrivaju ili opravdavaju.
Ovo licemjerje je brutalno: dok podižu prste prema BiH i njene građane, ignoriraju sopstvenu odgovornost u globalnom kontekstu. Palestinska djeca umiru od metaka i bombi, a Kabiri i Peleg i dalje govore o “civiliziranim normama” u tuđim zemljama. Moralni kompas je potpuno iskrivljen – Thompson je meta jer simbolizuje lokalni identitet, dok su stvarne žrtve iz njihovih redova potpuno nevidljive.
U ovom selektivnom performansu licemjerja, Thompson i Široki Brijeg služe kao izlog etičke superiornosti, dok se stvarni genocid i ratni zločini toleriraju, opravdavaju i prešućuju. Palestinska djeca plaćaju cijenu ove globalne i brutane igre moći i propagande. Dok se Kabiri i Peleg bave tuđim problemima, sopstvena genocidna avlija ostaje netaknuta, a odgovornost za ubijenu i razdiranu nevinost – neizrečena.
U konačnici, licemjerje nije samo ironično, već smrtonosno: dok kritikuju Thompsona, potpuno ignoriraju stvarne smrti, patnju i tragediju koju direktno ili indirektno podržavaju. Tuđa krivica je vidljiva, sopstvena – nevidljiva.
