U svijetu koji sve više podsjeća na noćnu moru iz distopijske literature, vodeće političke figure ne dolaze s diplomama iz državničke škole, nego iz nekog mračnog kabarea gdje se miješaju arogancija, neznanje i narcizam. Ako su nekada vladari bili birani po mudrosti, danas je dovoljno da budu glasni, drski i bez stida – i postaju lideri milijuna. A možda je upravo u tome tragedija epohe: ludilo više nije dijagnoza, već politički kapital.
Donald Trump, s aurama haosa i poremećaja koje širi gdje god da se pojavi, ne posustaje. Nakon četiri godine kaosa i još četiri pokušaja da se vrati, sada kroji novi globalni poredak, i to – kao i uvijek – sam protiv svih. On je samoprozvani mirotvorac koji ratuje kad god mu popularnost opadne, čovjek koji nema strpljenja za brifinge ni znanje o geopolitici, ali ima neiscrpnu energiju da svijetu servira najtoksičniju vrstu populizma. Njegova najnovija epizoda – zračni napadi na iranska nuklearna postrojenja – nije bila samo vojna demonstracija sile, već i brutalna politička poruka: “Moja verzija mira počinje kad drugi nestanu.” A kada se sve to zapakuje u zvaničnu izjavu: “Za nas je ovaj sukob završen”, svijet može samo strepiti šta će biti sljedeće.
Njegov politički dvojnika u Evropi ne treba dugo tražiti. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, ne nosi samo teret političke prošlosti, već i stil vladanja koji podsjeća na najbolje dane propagandnog majstora Trećeg Reicha. U zemlji u kojoj su studenti “blokaderi”, a istina fleksibilan pojam, Vučić je uspio da laž predstavi kao državnu strategiju. I sve to uz osmijeh i obavezno optuživanje “unutrašnjih neprijatelja”, dok njegov imidž “zaštitnika srpstva” gradi na lažnim istorijskim analogijama i falsifikovanju kolektivnog pamćenja.
Kada novi njemački kancelar Friedrich Merz, unuk čovjeka koji je ulica nazivao po Goebbelsu i Göringu, izjavi da je “izraelska operacija protiv Irana prljav posao koji Izrael radi za sve nas”, svijet ne bi smio samo podići obrvu, već i crvenu zastavu. Takva rečenica dolazi iz zemlje čije se ime još uvijek izgovara u tišini kada se spomene Auschwitz. Danas, sram i stid očigledno više ne stanuju u kabinetima Evrope.
I dok Trump misli da je stabilni genijalac, dok Vučić optužuje nerođene studente za izručenje Miloševića, dok Merz pere evropske ruke preko izraelskog oružja, postavlja se pitanje: koliko još moramo slušati luđake prije nego što ih prepoznamo kao takve? Povijest nas je više puta učila da ludilo u odijelu i kravati ne završava na balovima već na zgarištima.
Ono što dodatno zabrinjava jeste iluzija balkanske distance. U regionalnim medijima sve ove globalne krize tretiraju se kao da se odvijaju u paralelnoj stvarnosti. Kao da se balkanski nacionalisti nisu inspirirali Trumpovim Twitterima, Netanyahuovim brutalnostima ili Putinovom ratnom logikom. Kao da kod nas nema laži, populizma, državnog nasilja, skrivenih simbola i tihi marš autoritarizma.
Naprotiv. Cijeli Zapadni Balkan, od Slovenije do Makedonije, prožet je režimima koji samo čekaju signal odozgo da skinu masku i otvoreno proglase svoje pravo lice. A to lice – bilo da je u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Skoplju – sve više nalikuje onome iz zlokobnih stranica povijesti.
Za kraj, ako bi se slučajno Goebbels digao iz groba, teško da bi imao razloga za bijes. Imao bi, nažalost, koga pohvaliti. I možda reći: “Vidim da niste učili iz moje greške – nego ste me nadmašili.”
