Dok društvo tone u apatiju, a bolesni umovi slobodno šetaju javnim prostorom, svjedočimo monstruoznim scenama gdje se žene u BiH pretvaraju u mete najnižih strasti, uvreda i opsesija.
Ono što je još jezivije jeste trenutak kada takvi poremećeni pojedinci izaberu svoje “žrtve” ne slučajno, već ciljano – da bi što jače pogodili društvenu scenu. U tom crnom katalogu bolesnih fantazija, našla se i Sebija Izetbegović, žena koja se godinama nalazi u samom središtu političkih i društvenih previranja u Bosni i Hercegovini.
Zamislite društvo u kojem se nasilje više ne skriva, nego se servira kao zabava, kao “iskrena ispovijest”, kao javni performans.
Zamislite um toliko izopačen da mu fantazije nisu dovoljne – on ih pretače u tekstove, u objave, u priče koje kruže mrežama. Um, koji na kraju, u svom bolesnom obračunu sa svijetom, pronalazi jednu jedinu ženu prema kojoj bi sa zadovoljstvom bio brutalan – Sebiju Izetbegović.
To nije vic, nije metafora, nije politička dosjetka. To je realnost.
Lik koji je godinama u intimnim iskustvima odbijao “grube igre” i nasilne prohtjeve žena, na kraju je napisao da bi jedino prema Sebiji mogao da bude brutalan – i to sa uživanjem. Kao da je ona, u njegovom poremećenom sistemu vrijednosti, prestala biti ljudsko biće i postala simbol na kojem on može iskaliti sve svoje frustracije, mržnju i nemoć.
I tu dolazimo do suštine. Zašto baš Sebija?
Zato što u očima bolesnih umova ona nije samo žena. Ona je simbol moći, prezimena, privilegija i bahatosti. Ona je oličenje sistema koji guši običnog čovjeka. U njihovim glavama, udariti Sebiju značilo bi udariti na sve ono što ih godinama ponižava i tlači. Ona postaje meta mržnje ne zato što je žena, nego zato što je – Izetbegović.
Ali upravo tu nastaje tragedija društva u kojem živimo. Umjesto da se svi jednoglasno zgroze, da osude samu činjenicu da neko javno piše o nasilju nad ženom, nastaje muk. Zašto? Zato što se radi o Sebiji Izetbegović.
Selektivna solidarnost – bolest našeg društva
Da je ovakva monstruozna ispovijest napisana o bilo kojoj drugoj ženi, osude bi letjele na sve strane. Nevladine organizacije bi zakazale hitne pres-konferencije, feministkinje bi tražile krivične prijave, institucije bi se nadmetale u saopštenjima o “nultoj toleranciji prema nasilju”. Ali kada se u tekstu spominje Sebija – svi zašute.
Odjednom nestaju principi, nestaje solidarnost, nestaje univerzalna istina da je nasilje nad ženama neprihvatljivo. Jer Sebija u očima mnogih nije “žrtva” – ona je politički simbol, i kao takva, izgleda da je izuzeta iz zaštite.
I to je ono što najviše razotkriva našu društvenu hipokriziju. Naši borci za ljudska prava, naši aktivisti, naši “čuvari morala” u tom trenutku pokazuju da njihova borba nije univerzalna. Da postoje žene koje zaslužuju zaštitu i žene koje je ne zaslužuju. Da postoje one koje su “dobre žrtve” i one koje su “pogrešne žrtve”.
Bolesni umovi nisu najveći problem – tišina jeste
Naravno, bolesnih umova će uvijek biti. Oni će uvijek postojati i uvijek će stvarati svoje monstruozne fantazije. Problem je što društvo daje prostor njihovim pričama i ne reaguje. Problem je što institucije ne pokreću pitanje odgovornosti. Problem je što aktivisti biraju svoje bitke prema imenu, a ne prema principu.
Jer ako danas šutimo na fantaziju o brutalnosti prema Sebiji, šta to znači za sutra? Da li će sutra biti u redu da neko javno objavi da bi s uživanjem bio brutalan prema bilo kojoj drugoj ženi koja je nepopularna, omražena, ili jednostavno “pogrešnog” prezimena? Gdje se povlači granica?
Sebija kao ogledalo našeg licemjerja
Sebija Izetbegović nije simpatična većini ljudi. Ona je simbol moći, često bahatosti i privilegija. Ali to ne znači da je prestala biti žena. To ne znači da je prestala biti ljudsko biće. I upravo u toj tački se razotkriva naše pravo lice – jer ako je nasilje neprihvatljivo, onda je neprihvatljivo uvijek i prema svima. Ako to pravilo važi samo za neke žene, onda uopšte nemamo pravilo.
Zato je Sebija u ovom slučaju ogledalo u kojem se vidi naše društveno licemjerje. Jer nismo sposobni da dignemo glas onda kada bi trebalo da pokažemo najveću dosljednost. Ako šutimo kad se radi o Sebiji, onda smo šutjeli i svaki put kada je neka anonimna žena pretučena, ponižena, ubijena. Jer nasilje ne bira, a ni borba protiv njega ne bi smjela birati.
Bolesni umovi nisu najstrašniji dio ove priče. Najstrašnije je što društvo ostaje nijemo. Najstrašnije je što aktivisti i institucije šute. Najstrašnije je što smo dopustili da nasilje postane relativna stvar – opravdano kada je meta Sebija, neopravdano kada je meta neko drugi. A to je upravo ono što otvara vrata novim crnim hronikama, novim žrtvama, novim tragedijama.
Objavljujemo degutatni i nasilnički tekst objave:
