Ulaskom u 2026. godinu, Bosna i Hercegovina nije dobila novu političku energiju, već staru, dobro poznatu sliku – blokade, kalkulacije i svjesno kočenje sistema. Neformalna predizborna kampanja već je u punom jeku, iako građani još nisu ni pozvani na birališta. Političari jesu – ali ne da rade, nego da taktiziraju.
Ono što se dešava u Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, posebno u njenom Domu naroda, ali i na primjeru neotvorenog Graničnog prijelaza Gradiška, nije izuzetak. To je pravilo. I to pravilo koje će, po svemu sudeći, važiti do samog kraja izbornog procesa.
Država mora stati da bi kampanja krenula
U izbornoj godini svaka odluka postaje potencijalni politički rizik. Glasanje više nije pitanje interesa građana, već pitanje procjene – hoće li to donijeti ili odnijeti glasove?
Zbog takvog pristupa, stvarni efekti odluka padaju u drugi plan. U prvom su percepcija i politički marketing. I zato se država svjesno usporava.
Već mjesecima Dom naroda funkcioniše u režimu blokade, koju predvode HDZ BiH i SNSD. Na čekanju su zakoni koji se tiču Oružanih snaga, akciza, pa čak i mjere za sprečavanje finansiranja terorizma. Drugim riječima – blokirano je sve što ima konkretan utjecaj na svakodnevni život građana.
Istovremeno, ministri iz SNSD-a na državnom nivou, poput Staša Košarac i Srđan Amidžić, dodatno usporavaju procese gdje god je to moguće.
S druge strane političkog spektra, ni drugi akteri nisu ostali imuni na logiku blokade. Zijad Krnjić odbija dati saglasnost na pravilnik koji bi omogućio otvaranje Graničnog prijelaza Gradiška. Razlozi koje navodi imaju uporište u procedurama, ali posljedica je ista – građani čekaju u kolonama, dok politika vodi svoje bitke.
Predizborna godina kao izgubljena godina
U sistemu gdje je politički rizik veći od javnog interesa, logičan ishod je potpuna paraliza. Niko ne želi donijeti odluku koja bi mogla biti iskorištena protiv njega. Još manje neko želi preuzeti odgovornost.
Istovremeno, blokiranje protivničkih inicijativa postaje poželjna strategija. Jer u političkom narativu – “spriječili smo njih” često vrijedi više nego “uradili smo nešto za građane”.
U tom kontekstu, SNSD će i ovaj put graditi kampanju na narativu “odbrane Republike Srpske”, koristeći upravo blokade kao dokaz političke borbe. Uz kontrolisani medijski prostor u entitetu, takva poruka dolazi do birača bez ozbiljnog osporavanja.
Čak i rijetki momenti konstruktivnosti, poput usvajanja ekonomskih planova ili reformskih dokumenata, dolaze uz najavu novih blokada – kao da je riječ o privremenom primirju, a ne o stvarnoj promjeni kursa.
Akcija i reakcija: začarani krug blokada
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste lančana reakcija. Jedna blokada rađa drugu. Jedan presedan postaje opravdanje za naredni.
U takvom ambijentu, potezi poput onih koje vuče Zijad Krnjić ne mogu se posmatrati izolirano. Oni su, u određenoj mjeri, odgovor na već uspostavljen model ponašanja. Model u kojem je blokada legitimno političko sredstvo.
Rezultat? Dva paralelna narativa – svaki sa svojom “istinom”, ali sa istim ishodom: potpuna nefunkcionalnost sistema.
Građani kao kolateralna šteta
Dok političari pažljivo broje glasove, građani broje posljedice.
Neće koristiti novi granični prijelaz, iako je izgrađen. Plaćat će skuplje gorivo zbog neusvojenih izmjena akciza. Suočit će se s dodatnim finansijskim komplikacijama zbog međunarodnih upozorenja. A evropski put zemlje ostat će još jednom – samo deklarativni cilj.
U zemlji gdje je politička blokada postala standard, cijenu ne plaćuju oni koji blokiraju, nego oni koji čekaju.
I zato 2026. godina ne izgleda kao prilika za napredak, nego kao još jedna epizoda u dugotrajnoj priči o stagnaciji. Epilog se, kao i uvijek, odgađa – do izbora. A možda i poslije njih.
