Neizborna godina: Idealno vrijeme za skupe eksperimente na račun građana
Kad god kalendar pokaže neparnu godinu, a izbori ostanu u maglovitoj budućnosti, vlast u Bosni i Hercegovini kao da dobije neograničenu dozvolu za igru s našim živcima, džepovima i strpljenjem. Godina 2025. samo je najnoviji dokaz tog dobro uhodanog obrasca: političari, oslobođeni pritiska kampanja i obećanja, konačno pokazuju svoje pravo lice — lice bez maske, u kojem je profit važniji od ljudi, a opstati na vlasti važnije od svega.
Ovog proljeća i početkom ljeta vrućina nije jedina koja je natjerala građane da teško dišu. U toplotnoj kupoli koja je pokrila cijelu zemlju, zagrijali su se i računi, police u marketima, pa čak i javni prevoz. Cijene osnovnih životnih namirnica divljaju, voće i povrće više nisu prehrambeni proizvodi već luksuz koji se mjeri na komad, a većina plata, posebno onih u realnom sektoru, uporno klizi prema crti bijede.
U tom mučnom raspoloženju, vlast, umjesto da traži održiva rješenja, bira najlakši put: poskupljenja. Hrana, voda, komunalije, vrtići — sve je poskupjelo ili će tek poskupjeti. Na pomolu je i nova, dobro osmišljena zamka: udar na cijenu električne energije.
Dok građani broje sitniš pred kasama i unaprijed računaju koliko dana mogu preživjeti do sljedeće plate, Elektroprivreda BiH i Federalna vlada vode svoju partiju šaha. Umjesto da se ozbiljno pozabave padom proizvodnje, stanjem rudnika i katastrofalnim poslovnim odlukama, oni traže spas u najlakšem mogućem rješenju — dizanju cijena struje. Čak ni suša i nizak vodostaj rijeka nisu im mrski izgovori; sve se može upakovati u bombastične izvještaje i nespretne konferencije za novinare, a račun, naravno, prebaciti na običnog čovjeka.
U javnosti se uporno prešućuje da su rudnici, godinama zapostavljani i sistemski uništavani, postali ekonomski invalidi. Ne spominje se ko je odgovoran za zastarjelu mehanizaciju, mućke sa privatnim firmama i nepotizam koji je razorio moral radnika. Umjesto toga, građani postaju krivci jer troše previše struje, jer žive u zemlji sa sušom ili jer se jednostavno nisu na vrijeme odselili.
Posebno je tužna činjenica da vlast čak ne pokušava sakriti ravnodušnost. Izostaju iskrene analize, planovi za unapređenje rudarske infrastrukture, vizije za nove investicije. Sve se svede na lažnu mantru da "poskupljenje nema alternativu", kao da smo kolektivno zaboravili da živimo u zemlji u kojoj su odgovornost i etika odavno iselile.
Kao šlag na tortu dolazi i konstantno ponižavanje penzionera. Njihove penzije, koje više liče na simbolične milostinje nego na nagradu za decenije rada, ostaju hladna ilustracija koliko malo vrijede oni koji ne mogu izaći na ulicu, blokirati saobraćaj ili zapaliti gume.
A sve to dešava se u društvu u kojem je kolektivna amnezija postala važnije oružje od svih predizbornih plakata. Kad dođe nova izborna godina, ista ova vlast će se magično preobratiti: od bezdušnih birokrata do "sluga naroda", spremnih da slušaju jadikovke i dijele šarena obećanja. I uvijek, baš uvijek, nađu dovoljan broj ljudi koji u toj šaradi ponovo učestvuju.
Građani će ovog ljeta gutati nova poskupljenja, tješiti se da "možda najesen bude bolje", a onda s prvim hladnijim danima otkriti da je jesen donijela samo nove troškove i stres. Onaj ko se nadao ozbiljnim reformama ili bar tračku odgovornosti, neka nastavi čekati — možda će ga dočekati kao rijetko voće na pijaci: skup, polutrul i upakovan u propagandnu foliju.
Na kraju, možda bi najiskreniji opis trenutnog stanja bio: neizborna godina — vrijeme kada vlast pokazuje koliko joj je stvarno stalo do onih koje naziva građanima. U stvari, stalo joj je taman toliko da ih zapamti kao brojke na računima i kao monete za političko potkusurivanje. Sve ostalo je tek statistika u bilansima i šifra na fiskalnim računima.
