Dok Washington ponovo pokušava oblikovati narativ o Iranu kroz prizmu ekonomije i humanitarne pomoći, reakcije koje stižu iz same zemlje pokazuju koliko je taj pogled udaljen od stvarnosti koju žive milioni Iranaca.
Izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa i potpredsjednika JD Vancea, prema kojima bi eventualno odmrznuta iranska sredstva mogla biti iskorištena za kupovinu američke pšenice, kukuruza i soje kako bi se “prehranio iranski narod”, otvorile su mnogo dublje pitanje: da li je problem Irana zaista glad ili nešto mnogo ozbiljnije?
Na prvi pogled, američka logika djeluje jednostavno. Zemlja pod sankcijama, sa visokom inflacijom i ekonomijom opterećenom decenijama izolacije, treba pomoć. Međutim, upravo tu nastaje raskorak između percepcije Zapada i osjećaja velikog dijela iranske javnosti.
Iran danas nije država koja pati od masovne nestašice hrane u klasičnom smislu. Police trgovina nisu prazne, tržišta funkcionišu, a osnovni proizvodi postoje. Problem je što su oni za sve veći broj građana postali finansijski nedostižni. Drugim riječima, kriza nije pitanje fizičkog nedostatka hrane nego urušavanja kupovne moći stanovništva.
To je važna razlika koju političke poruke iz Washingtona često zanemaruju.
Kada Trump govori o gladi, a Vance o prehrani iranskog naroda, oni koriste jezik humanitarne krize. Međutim, veliki broj Iranaca svoju svakodnevicu ne opisuje kao borbu za komad hljeba, već kao borbu protiv sistema koji smatraju odgovornim za ekonomsku propast, političku represiju i društvenu stagnaciju.
Zbog toga su reakcije iz Irana bile toliko oštre.
Za mnoge građane, problem nije nedostatak žitarica nego činjenica da ogromna prirodna bogatstva zemlje nisu pretvorena u prosperitet stanovništva. Iran raspolaže jednim od najvećih energetskih rezervata na svijetu. Posjeduje ogromne količine nafte, plina, minerala i strateških resursa. U teoriji, riječ je o zemlji koja bi mogla biti regionalna ekonomska sila. U praksi, međutim, veliki dio stanovništva suočava se s inflacijom, nezaposlenošću i padom životnog standarda.
Upravo zbog toga mnogi Iranci smatraju da je njihova kriza prvenstveno politička.
Tokom posljednjih godina protesti u Iranu nisu bili pokretani samo ekonomskim zahtjevima. Demonstracije su često prerastale u otvoreni bunt protiv političkog sistema, zahtjeve za većim građanskim slobodama i pozive na duboke institucionalne promjene. Ekonomsko nezadovoljstvo jeste bilo okidač, ali je ono vrlo brzo postajalo dio mnogo šireg sukoba između države i društva.
U tom kontekstu, američka ponuda hrane zvuči gotovo simbolično pogrešno.
Mnogi Iranci smatraju da Zapad ponavlja staru grešku – posmatra Iran kroz statistike inflacije i sankcija, dok zanemaruje političku dimenziju krize. Za njih pitanje nije kako dobiti još jednu pošiljku pšenice nego kako izgraditi sistem u kojem građani mogu slobodno odlučivati o vlastitoj budućnosti.
Istovremeno, skeptici upozoravaju da bi svako finansijsko olakšanje Teheranu moglo završiti daleko od običnih građana. Nepovjerenje prema vlastima toliko je duboko da dio javnosti vjeruje kako bi dodatni novac prije mogao biti iskorišten za regionalne geopolitičke projekte nego za poboljšanje životnog standarda unutar zemlje.
To objašnjava zašto su Trumpove i Vanceove izjave izazvale više političkog nego ekonomskog negodovanja.
Suština iranskog problema danas nije glad, nego povjerenje. Ne postoji povjerenje između građana i vlasti, između reformista i konzervativaca, između Irana i Zapada, pa čak ni između samih međunarodnih aktera koji pokušavaju pregovarati o budućnosti zemlje.
Zato se rasprava o kukuruzu, soji i pšenici zapravo pretvara u raspravu o mnogo većem pitanju – može li ekonomska pomoć promijeniti političku realnost?
Dosadašnje iskustvo sugeriše da ne može.
Historija pokazuje da režimi rijetko gube stabilnost zbog nestašice hrane koliko zbog gubitka legitimiteta. A upravo je legitimitet ono što se danas nalazi u središtu iranske krize. Inflacija, sankcije i ekonomski pad samo su simptomi mnogo dubljeg problema koji traje decenijama.
Zbog toga poruka koja dolazi iz Irana glasi jasno: narod ne traži milostinju, nego promjenu. Ne traži pošiljke žita, nego osjećaj da bogatstvo zemlje pripada njenim građanima. I upravo u toj razlici između ekonomskog i političkog tumačenja krize nalazi se razlog zbog kojeg su riječi iz Washingtona izazvale toliko snažan odjek u Teheranu.
Za mnoge Irance pitanje više nije kako preživjeti naredni mjesec. Pitanje je kakvu će državu ostaviti narednoj generaciji.
