Izjava predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nenada Stevandića, upućena narodnom poslaniku Igoru Crnatku, u kojoj je spomenuo da bi mu "crveni kombi mogao doći kući", predstavlja mnogo više od neprimjerene političke retorike.
Ona otvara duboku ranu koja u Bosni i Hercegovini nikada nije istinski zacijelila. Onda kada se simbol koji je za brojne građane sinonim za strah, otmice, premlaćivanja i torture koristi kao sredstvo političkog zastrašivanja, postavlja se pitanje ne samo političke odgovornosti pojedinca, već i moralnog stanja društva i države.
Za žrtve i njihove porodice "crveni kombi" je oličenje duboke traume jednog vremena u kojem su ljudi nestajali, bili protivpravno lišavani slobode, brutalno premlaćivani i psihički zlostavljani. Mnogi koji su prošli kroz takva iskustva i danas nose trajne fizičke i psihološke posljedice. Njima je svako podsjećanje na taj period ponovno otvaranje trauma koje nikada nisu dobile potpuni sudski i društveni epilog.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakva izjava može izgovoriti bez svijesti o njenoj težini ili uz uvjerenje da neće izazvati ozbiljne političke i pravne posljedice. To govori o dubokom moralnom posrnuću političke kulture u kojoj se simboli nasilja normalizuju, a ratne traume pretvaraju u instrument političkog obračuna.
Još je ozbiljnija činjenica da se ovakve prijetnje pojavljuju u državi u kojoj brojni navodi o ratnim zločinima, nezakonitim pritvaranjima, mučenjima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava ni nakon više od tri decenije nisu dobili pravosnažan sudski epilog. Kada pravosuđe ne procesuira sve odgovorne, bez obzira na njihovu funkciju ili politički uticaj, stvara se prostor u kojem prošlost postaje sredstvo političke moći, umjesto predmet pravde.
Možda najbolji način da se razumije težina ovakvih riječi jeste pokušati ih posmatrati iz ugla onih koji su bili žrtve. Zamislimo čovjeka koji je devedesetih godina odveden, premlaćen, ponižavan i danima živio u neizvjesnosti da li će ikada više vidjeti svoju porodicu. Zamislimo njegove najbliže koji godinama pokušavaju sastaviti istinu o onome što se dogodilo. Kako takvi ljudi danas mogu doživjeti činjenicu da se simbol njihove patnje koristi kao politička prijetnja u televizijskom studiju ili skupštinskoj raspravi? Za njih to nije politički performans, već poruka da njihova bol nikada nije ozbiljno shvaćena.
Jednako porazna je i poruka koju ovakva retorika šalje mlađim generacijama. Umjesto da uče da je nasilje neprihvatljivo, da ratni zločini ne zastarijevaju i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje, oni gledaju kako visoki funkcioneri koriste najmračnije simbole ratnog perioda kao sredstvo političkog nadmetanja. Time se brišu granice između demokratskog dijaloga i zastrašivanja.
Bosna i Hercegovina je predugo zarobljena u selektivnom odnosu prema prošlosti. Dok jedni traže pravdu, drugi relativizuju ili ismijavaju tuđu patnju. Takvo društvo ne može graditi stabilne institucije niti povjerenje među građanima. Bez nepristrasnog procesuiranja svih odgovornih za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava, bez obzira na nacionalnost, političku funkciju ili društveni položaj, svaka slična izjava predstavlja podsjetnik da pravda nije završila svoj posao.
Posebnu simboliku ima činjenica da se ovakve poruke izgovaraju sa najviših političkih funkcija. Nosilac javne funkcije ne predstavlja samo sebe; on predstavlja instituciju i građane. Njegove riječi imaju težinu i mogu doprinijeti smirivanju tenzija ili njihovom raspirivanju. Kada javni funkcioner priziva simbole povezane s nasiljem, šalje poruku da politički protivnik nije sagovornik nego meta.
Građani Bosne i Hercegovine zaslužuju političare koji će se takmičiti idejama, argumentima i rezultatima, a ne prizivanjem najmračnijih poglavlja ratne prošlosti. Demokratija podrazumijeva slobodu političkog neslaganja bez straha, prijetnji i zastrašivanja. Sve drugo predstavlja udaljavanje od vrijednosti na kojima bi trebalo da počiva jedno demokratsko društvo.
Zbog toga ova izjava nije samo politički incident već ogledalo sistema koji ni nakon više od trideset godina nije uspio uspostaviti punu odgovornost za ratne zločine, zaštititi dostojanstvo svih žrtava i jasno poručiti da je glorifikacija ili prizivanje ratnog nasilja neprihvatljivo. Sve dok se to ne dogodi, svaki novi spomen "crvenog kombija" biće podsjetnik da Bosna i Hercegovina nije završila najvažniji posao nakon rata – uspostavljanje pravde i izgradnju društva u kojem se žrtve poštuju, a ne traumatizuju iznova, navodi u objavi Edin Osmančević, Banjalučanin sa švedskom adresom.
