U posljednjih nekoliko sedmica intenziviraju se spekulacije o formiranju strateškog saveza među ključnim arapsko-islamskim državama, koji bi mogao značajno promijeniti geopolitičku kartu Bliskog istoka i šire regije.
Prema izvještajima egipatskih medija, uključujući komentare uglednog TV voditelja Ahmeda Mousse, u pozadini diplomatije razmatra se mogućnost stvaranja koalicije koja bi obuhvatila Egipat, Saudijsku Arabiju, Tursku i Pakistan, uz eventualno uključivanje drugih arapskih zemalja.
Moussa ističe da bi kombinacija ljudskih resursa, ekonomske snage, vojnog potencijala, pa čak i nuklearnog kapaciteta, mogla stvoriti entitet sposoban da u globalnoj politici artikulira samostalne interese u kontekstu stalne regionalne nestabilnosti. Prema njegovim riječima, sadašnji međunarodni poredak prepoznaje samo stvarnu moć i jedinstvo, dok fragmentacija unutar arapskog svijeta godinama ograničava efikasnost regionalne diplomacije.
S obzirom na trenutnu eskalaciju sukoba u Gazi i sve oštrije napetosti između Izraela i katarskih vlasti, samit Zajedničkog vanrednog sastanka Organizacije islamske saradnje i Arapske lige u Dohi postaje ključna platforma za donošenje konkretnih odluka, a ne samo deklarativnih saopćenja. Analitičari smatraju da uključivanje Turske u ove pregovore nije slučajno: Ankara kontinuirano gradi svoj diplomatski i politički utjecaj u regiji, nastojeći balansirati između svojih interesa u Siriji, Gazi i šire u islamskom svijetu.
Formiranje ovakvog saveza nosi i unutrašnje i vanjskopolitičke implikacije. S jedne strane, zemlje članice bi mogle uskladiti ekonomske politike, infrastrukturne projekte i vojnu strategiju, stvarajući faktor stabilnosti ili, kako neki tvrde, novo konkurentsko čvorište koje bi moglo balansirati utjecaj SAD-a, EU i Izraela. S druge strane, izazovi su enormni: razlike u vanjskoj politici, rivalstva unutar arapskog svijeta i istorijski sukobi, uključujući sektaške i nacionalne napetosti, mogu otežati stvaranje stvarno funkcionalnog saveza.
Pored tradicionalnih političkih i vojnih dimenzija, eksperti posebno ističu važnost medijske i kulturne kohezije. Moussa je u svojim izjavama posebno naglasio da je medijska snaga u savremenom vremenu jednako važna kao i vojni potencijal – stvaranje zajedničke narativne linije o regionalnim pitanjima može ojačati unutrašnju i međunarodnu legitimnost saveza.
Konačno, politički analitičari ukazuju da će ishod samita u Dohi i eventualno formiranje ove koalicije imati dugoročne posljedice ne samo za Bliski istok, nego i za globalnu ravnotežu moći. Ako bi savezništvo uspješno djelovalo, moglo bi redefinisati pregovaračke pozicije država članica u UN-u, međunarodnim finansijskim institucijama i u strateškim pitanjima poput energetske sigurnosti, trgovinskih ruta i vojne saradnje.
Ukoliko se predviđanja obistine, region bi mogao biti svjedok stvaranja jednog od najsnažnijih političko-ekonomskih entiteta u modernoj historiji Bliskog istoka – entiteta koji bi mogao postati istinski faktor stabilnosti, ali i potencijalno izazvati novu dimenziju globalnog rivalstva.
