Sastanak delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a u Mostaru, predvođen Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, nije bio još jedna rutina stranačkog savezništva. Bio je to trenutak u kojem su dvije najutjecajnije etničke političke mašinerije u BiH otvoreno demonstrirale da su prešle granicu taktičkog partnerstva i ušle u duboku stratešku simbiozu.
Ono što su poručili nakon susreta – zahtjev za poništenjem svih odluka visokih predstavnika i nametanje nove izborne jedinice u Federaciji za izbor hrvatskog člana Predsjedništva – nije slučajna podudarnost. To su dvije strane iste medalje: sistematsko razaranje Daytonskog okvira kroz eroziju međunarodnog autoriteta i radikalno jačanje etničkog principa kao jedinog mjerila političke legitimnosti.
Na površini, Dodikova opsesija OHR-om izgleda kao nastavak njegove dugogodišnje secesionističke retorike. On želi da se sve što je međunarodna zajednica nametnula – od imovinskih zakona, preko izmjena Krivičnog zakona, pa do odluka koje sprečavaju potpunu kontrolu RS-a nad resursima – proglasi nelegitimnim. Time se ne samo briše trag intervencija koje su državu držale na životu, već se i stvara vakuum u kojem lokalni etnički moćnici mogu neometano krojiti pravila igre. Dodik time želi da Republika Srpska postane de facto suverena, a BiH – labava konfederacija u kojoj centralne institucije postoje samo na papiru.
S druge strane, Čovićeva uporna borba za “legitimno predstavljanje” Hrvata kroz posebnu izbornu jedinicu u Federaciji nije samo tehničko pitanje Izbornog zakona. To je zahtjev za institucionalizacijom etničke segregacije u izbornom procesu. Model koji on zagovara pretvara biračko tijelo u zatvorene etničke rezervate, gdje većina unutar jednog naroda odlučuje o svemu, a manjine i građanski orijentirani glasovi postaju irelevantni. Time se ne samo marginalizira građanski princip, već se i Federacija pretvara u de facto hrvatsko-bošnjački entitet sa jasno povučenim linijama podjele.
Suština ovog mostarskog susreta leži upravo u tome što su ove dvije agende prestale biti paralelne i postale su međusobno zavisne. Dodik je javno stao iza Čovićevog izbornog inženjeringa, dajući mu težinu koju sam HDZ nikad ne bi mogao postići. Čović je, zauzvrat, pružio snažnu legitimaciju Dodikovom ratu protiv OHR-a, čime je pitanje visokih predstavnika prestalo biti samo “srpsko pitanje” i postalo dio šireg “nacionalnog” fronta protiv “stranog miješanja”. Ova razmjena usluga nije taktička. Ona je strukturna.
Jer kada se spoje poništenje odluka visokih predstavnika i etničko prekrajanje izbornog sistema, dobija se koherentna vizija budućnosti BiH: država u kojoj međunarodna zajednica više nema nikakav uticaj, u kojoj Daytonski sporazum postoji samo kao istorijski relikt, a ustavni poredak se preoblikuje isključivo prema interesima tri etnička bloka – pri čemu Bošnjaci, kao najbrojniji, treba da budu svedeni na status jednog od tri ravnopravna “konstitutivna faktora” u praksi, a ne u deklaracijama. To je vizija etničke konfederacije u kojoj građanin nestaje iza nacionalne pripadnosti, a politička moć se dijeli na osnovu demografskih kvota i istorijskih ucjena.
Ovakva sinhronizacija narativa ima dalekosežne posljedice. Prvo, ona potpuno marginalizuje one snage unutar BiH koje se još uvijek zalažu za građansku, funkcionalnu i evropsku državu. Drugo, ona stvara lažnu ravnotežu između dva nacionalizma koja se međusobno hrane: srpski separatizam dobija hrvatsku podršku u rušenju centralnih institucija, dok hrvatski etnički ekskluzivizam dobija srpsku podršku u Federaciji. Treće, ona šalje jasnu poruku međunarodnoj zajednici – ili prihvatite naše uslove, ili ćemo sami nametnuti nove.
Dodik i Čović više nisu samo partneri u raspodjeli fotelja i plijena. Oni su postali politički blizanci u projektu dekonstrukcije Bosne i Hercegovine. Svaki uspjeh jednog jača poziciju drugog. Svaka blokada koju izazovu postaje argument za daljnje radikalizovanje zahtjeva. Njihova međusobna zavisnost više nije samo pragmatična – ona je ideološka. Obojica vide budućnost BiH ne kao zajedničku državu građana, već kao arenu u kojoj će njihovi narodi “konačno” ostvariti punu suverenost na račun drugih.
U tom smislu, mostarski sastanak nije bio samo još jedan susret dvije strane. Bio je to javni čin rođenja novog političkog bloka – bloka koji ne želi reformu BiH, već njenu temeljitu rekonstrukciju po etničkom ključu, bez stranog sudije i bez građanskog principa kao smetnje. Koliko god se to predstavljalo kao “borba za legitimnost” ili “zaštita nacionalnih interesa”, u suštini je riječ o klasičnom nacionalističkom revizionizmu koji prijeti da od BiH napravi trajno nestabilno, disfunkcionalno i međusobno ucjenjivačko političko tijelo.
A dok se Dodik i Čović međusobno tapšu po ramenu, vrijeme za one koji vjeruju u drugačiju Bosnu – modernu, funkcionalnu i evropsku – neumitno ističe. Jer njihova simbioza ne nudi kompromis. Ona nudi novi status quo u kojem etnički nacionalizam više nije problem, već jedini prihvatljivi politički jezik.
