U Kaknju, gradu koji je decenijama nosio teret industrije, rudnika i prašine, danas se vodi nova borba — borba protiv fabrike za preradu nusproizvoda životinjskog porijekla pod nazivom „Bioorganika“.
Mještani se već godinama protive ovom projektu koji bi, prema njihovim riječima, uništio okolinu, zdravlje i budućnost njihovih porodica. A kako to obično biva u Bosni i Hercegovini, priča o ovoj fabrici davno je prestala biti samo ekološko pitanje. Ona je postala ogledalo političkih veza, zakulisnih radnji i tišine koja traje taman onoliko koliko treba da se „nešto progura“.
Podsjetimo, investitor u ovaj projekat je Agro-proteinka Zagreb, firma koja je u većinskom vlasništvu porodice Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova Hrvatske i jednog od najutjecajnijih ljudi HDZ-a. Dakle, nije riječ o bilo kome, nego o porodici koja je, zahvaljujući političkim vezama i kapitalu, pokušala „premostiti“ granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine — i to ne radi investicija koje donose život, nego radi postrojenja koje lokalni stanovnici s pravom nazivaju „fabrikom smrti“.
Prije jedanaest godina, plan je izgledao jednostavno: izgraditi pogon za preradu animalnog otpada u Kaknju. Međutim, Kakanjci su se usprotivili od samog početka. Protesti, peticije, sastanci, apeli... sve to nije spriječilo da se dozvole za izgradnju ipak izdaju — najprije 2014., a zatim i obnove 2019. godine. Kada je ta dozvola istekla, investitor je, po već poznatom receptu, ponovo pokrenuo proceduru za izdavanje nove, dok su stanovnici poručili jasno i glasno: „Nećemo fabriku koja će nas trovati!“
Sve bi to možda i prošlo tiho da se prošlog mjeseca nije dogodio novi preokret. Federalno ministarstvo okoliša i turizma, na čijem čelu je Nasihа Pozder, objavilo je nacrt nove okolinske dozvole, čime je zapravo ponovo otvorilo vrata projektu koji je već više od decenije predmet građanskog otpora. Ta odluka izazvala je ogorčenje među mještanima, koji su ponovo izašli na ulice.
Ali tu priča postaje još bizarnija — jer kako se ispostavilo, rješenje Federalnog ministarstva prostornog uređenja, koje je moglo zaustaviti cijeli proces, bilo je doslovno skriveno u ladici punih dva mjeseca! To rješenje, doneseno još u junu ove godine, stiglo je do načelnika Općine Kakanj Mirnesa Bajtarevića (SDA) tek sredinom augusta, i to tek nakon što je proces izdavanja dozvole već bio pokrenut. Drugim riječima, neko je „zaboravio“ da proslijedi dokument koji ruši temelje planirane fabrike.
Zanimljivo, na čelu Ministarstva prostornog uređenja nalazi se Željko Nedić, kadar HDZ-a BiH, sestrinske stranke HDZ-a Hrvatske. Dakle, političke niti ovdje nisu nimalo tanke — naprotiv, cijela stvar odiše mirisom „bratske saradnje“ u kojoj kapital i politika idu ruku pod ruku, dok se volja građana ignorira kao dosadna smetnja.
Nakon što je Bajtarević, uz priloženo zakašnjelo rješenje, poslao prigovor, Federalno ministarstvo okoliša i turizma privremeno je obustavilo postupak izdavanja dozvole. To je mala pobjeda za građane Kaknja, ali ne i kraj borbe. Jer, kako kaže i sam načelnik — sada je sve u rukama Federalne uprave za inspekcijske poslove, koja mora postupiti po zakonu i provjeriti zašto investitor još od 2016. godine nije ispoštovao rješenja koja su već tada bila obavezujuća.
I dok se mještani pitaju koliko će još dugo trajati ovo „privremeno“ stanje, sve upućuje na to da u pozadini cijelog slučaja postoji nešto mnogo veće od obične dozvole — sistem u kojem se politička lojalnost nagrađuje, a javni interes gura pod tepih.
Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da rješenje koje stopira izgradnju fabrike stoji dva mjeseca u fioci ministarstva, dok se u isto vrijeme paralelno pokreće proces izdavanja nove dozvole? I sve to u zemlji gdje jedan običan dopis putuje od Sarajeva do Kaknja za nekoliko sati.
Građani Kaknja, iscrpljeni i ogorčeni, ponavljaju isto već godinama: „Za 11 godina nema ni temelja fabrike, ali dozvole se stalno obnavljaju.“ Cijeli projekat pretvorio se u apsurdni simbol neodgovornosti vlasti — kao da je sama ideja da građani imaju pravo na zdravu okolinu postala smiješna.
Jer, iza te fabrike ne stoji samo investitor iz Hrvatske, već i čitava politička struktura koja se odavno naučila ponašati kao da su entiteti i ministarstva njihova privatna imovina.
I tako Kakanj ostaje na ivici – između nade i straha. Nada da će zakon i razum ipak pobijediti, i strah da će birokratske ladice ponovo progutati pravdu. Jer, kako su to mnogi mještani već rekli: „Ako ova fabrika dobije zeleno svjetlo, Kakanj će biti zakopan – zauvijek.“
