Roditelj generacije X koji odgaja sinove priznaje da se ponekad uplaši kada gleda vijesti i svijet oko sebe.
Kaže da želi biti najbolji otac koji može i zaštititi svoju djecu od boli i razočaranja, ali zna da ih ne može zaštititi od svega .
On zna kako je odrasti kao dječak, a zatim postati muškarac. Iako sebe smatra pristojnom osobom, priznaje da se često pita kakvi će ljudi njegovi sinovi odrasti. Budućnost je nepredvidiva, a on vjeruje da se veliki dio nečije ličnosti formira prije rođenja. Međutim, uvjeren je da otac može imati ogroman utjecaj - to zna iz ličnog iskustva, jer njegov biološki otac nije bio prisutan u njegovom životu.
Njegov otac je otišao kada je imao osam godina, a ponovo su se povezali tek decenijama kasnije. S druge strane, njegov očuh, koji je ušao u njegov život tokom tinejdžerskih godina, pokazao mu je šta znači biti pravi roditelj. Naučio ga je kakav muškarac želi postati, ali i da očinstvo nije određeno samo biologijom, već brigom, prisustvom i ljubavlju.
Zbog svega toga, on često razmišlja o stvarima koje ga brinu dok odgaja svoje sinove. Ne radi se o svakodnevnim sitnicama, već o velikim životnim lekcijama na koje se želi usredotočiti dok ih vodi na njihovom putu ka odrasloj dobi.
Strah od loših uticaja
On vjeruje da je svijet pun ljudi koji su grubi, sebični i ne poštuju druge. Ne misli na bezazlene razlike u ukusima ili interesima, već na nedostatak osnovne ljudske pristojnosti. Njegova najveća želja je da njegovi sinovi ne odrastu u takve ljude.
Vjeruje da je ljubav najbolja zaštita od ovoga. Pokušava pružiti bezuvjetnu podršku svojoj djeci, čak i kada griješe ili ga iznenade. Vjeruje da to gradi temelje za empatiju i odgovornost.
Umjesto da nameće vlastite stavove, on pokušava da ih sluša i razumije. Nada se da će, ako razviju poštovanje prema svojim roditeljima, na kraju naučiti da poštuju i druge ljude - bez obzira na razlike u religiji, porijeklu, interesima ili uvjerenjima. Uči ih da se poštovanje rađa iz saosjećanja i da iz njega dolazi mir.
Posebno ga brine vršnjačko nasilje. Dječaci, kaže, često teže podnose takva iskustva nego što bi se moglo pomisliti, a posljedice se mogu vidjeti u povlačenju, problemima u ponašanju ili agresiji.
Strah od doživljavanja nasilja kao rješenja
Također ga brine što mnogi dječaci i muškarci odrastaju s idejom da se problemi mogu riješiti silom. Vjeruje da je to zbog kombinacije bioloških impulsa, društvenih očekivanja i pogrešnih poruka koje se prenose generacijama.
Iz ličnog iskustva zna koliko duboke mogu biti posljedice nasilja. Čak i kratko traumatično iskustvo, kaže on, može imati dugoročan utjecaj na to kako osoba doživljava svijet.
Svjestan je da ne može promijeniti cijelo društvo, ali vjeruje da može utjecati na svoje sinove. Želi ih naučiti kako da se zaštite, ali i kako da izbjegnu sukob kad god je to moguće. Pokušava im usaditi ideju da prava snaga leži u samokontroli, razumu i sposobnosti sagledavanja situacije bez impulzivnih reakcija.
Strah od slomljenog srca
Također razmišlja o emocionalnoj boli koju će njegovi sinovi vjerovatno jednog dana iskusiti. Ne slaže se s uvjerenjem da su dječaci manje osjetljivi ili da lakše podnose raskide i razočaranja. Vjeruje da mladići jednako duboko proživljavaju ljubavne gubitke, ali se od njih često očekuje da to ne pokazuju.
Zato želi da njegovi sinovi odrastaju znajući da je u redu osjećati se tužno, ranjivo i zbunjeno zbog ljubavi. Želi da znaju kako govoriti o svojim osjećajima bez stida ili straha od osude.
Kaže da niko ne bi trebao sam prolaziti kroz raskid, posebno dječaci koji se često uče da skrivaju svoje emocije. Vjeruje da su otvorena komunikacija, podrška i razumijevanje jednako važni kao i bilo koja druga životna lekcija.
