Ako postoji trenutak u kojem treba prestati koristiti uljepšane izraze i stvari nazvati pravim imenom – onda je to ovaj.
Ovo što se dešava u Mostar nije “administrativni nesporazum”, nije “tehnička greška”, nije čak ni “pravni spor”. Ovo je školski primjer kako sistem može biti iskorišten da se – uz pečate, potpise i tišinu – izvrši faktičko razvlaštenje jedne državne kompanije.
I ne bilo koje.
Radi se o JP Elektroprivreda BiH – preduzeću koje upravlja ključnim energetskim resursima, uključujući hidroelektrane na Neretvi. Drugim riječima: infrastruktura od koje zavisi energija, ekonomija i stabilnost zemlje.
Kako izgleda “legalna” otimačina
Recept je, čini se, jednostavan i zastrašujuće efikasan:
Pokrene se upravni postupak.
Iz postupka se “slučajno” izostavi onaj čija je imovina predmet odlučivanja.
Donese se odluka.
Katastar to provede.
I – gotova stvar.
Tek nakon toga, JP Elektroprivreda BiH saznaje da se o njenoj imovini već odlučilo. Bez poziva. Bez uvida. Bez prava da kaže ijednu riječ.
Ako ovo nije definicija institucionalnog nasilja nad pravom vlasništva, onda se postavlja pitanje – šta jeste?
A dobitnik? Već poznat.
Imovina se upisuje na Elektroprivreda HZHB.
I tu dolazimo do suštine problema koju mnogi pokušavaju zaobići: ovo nije izolovan slučaj, nego dio šireg obrasca u kojem se kroz administrativne i pravne mehanizme prelamaju politički i teritorijalni interesi.
Jer, budimo brutalno iskreni – da li iko zaista vjeruje da se ovakve stvari dešavaju “slučajno”?
Pravo na uvid? Luksuz.
U svakoj uređenoj državi, osnovno pravilo je jednostavno:
ako se odlučuje o tvojoj imovini – moraš biti uključen.
Ovdje, JP Elektroprivreda BiH ne samo da nije bila uključena, nego joj se naknadno uskraćuje i uvid u spis.
Drugim riječima:
ne znaš šta se odlučivalo,
ne znaš na osnovu čega,
i nemaš pristup dokumentima.
To nije birokratija – to je zatvaranje kruga.
Pravna borba koja dolazi prekasno
Zahtjevi za inspekcijski nadzor, priznavanje statusa stranke, povrat u pređašnje stanje…
Sve su to legitimni pravni koraci. Ali oni dolaze nakon što je šteta već učinjena.
Ovo je kao da vam neko uzme kuću, upiše je na svoje ime, a onda vam kaže: “Slobodno se žalite.”
Formalno – imate pravo.
Suštinski – jurite već završenu priču.
Grad Mostar tvrdi da je prebacivanje imovine na EP HZHB po zakonu
Gdje je država kad treba biti država?
Najopasniji aspekt ovog slučaja nije sama odluka. Nije čak ni način na koji je donesena.
Najopasnija je – institucionalna praznina.
Gdje je nadzor nad radom katastra?
Gdje su upravni inspektori?
Gdje su tužilaštva koja bi trebala reagovati po službenoj dužnosti?
Gdje su politički akteri koji svakodnevno govore o “zaštiti državne imovine”?
Ako svi šute – onda to više nije propust.
To je signal.
Presedan koji može pojesti državu
Ovo nije samo spor između dvije kompanije – JP Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZHB.
Ovo je presedan.
Jer ako se ovakav model ustali, onda je sve moguće:
zemljište može “promijeniti vlasnika” bez znanja vlasnika
infrastruktura može biti preknjižena kroz tihe postupke
javna dobra mogu završiti u rukama drugih bez ijedne javne rasprave
To više nije pitanje prava – nego moći.
Najopasnija poruka: može se
Ono što ovaj slučaj šalje kao poruku je daleko opasnije od same odluke:
može se.
Može se voditi postupak bez ključne strane.
Može se donijeti odluka bez transparentnosti.
Može se izvršiti upis bez odgovornosti.
I što je najvažnije – može se proći bez posljedica.
Ako ovo ostane bez ozbiljne reakcije, onda je priča o pravnoj državi završena.
Jer pravna država ne postoji tamo gdje se imovina prepisuje iza zatvorenih vrata, a vlasnik kuca na vrata tražeći uvid u sopstvene papire.
Ovdje se ne radi samo o hidroelektranama, niti o jednoj kompaniji.
Radi se o pitanju:
da li iko u ovoj zemlji zaista kontroliše šta je čije – ili je sve samo pitanje trenutne moći i tišine institucija?
Ako odgovor bude ovaj drugi – onda ovo nije kraj problema.
Ovo je tek početak.
